ŠTA JE TO POLITIČKA EKOLOGIJA?

Kao polje istraživanja, Politička ekologija ima mnogo korena i grana objedinjenih zajedničkim naporima posmatranja, analiziranja, promišljanja i komuniciranja o tome kako životna okruženja nastaju interakcijom socijalnih i biofizičkih procesa. Politički ekolozi dokumentuju borbu za moć koja stvara i prepravlja „životnu sredinu“. Oni pružaju razumevanje okoline kao dinamične materijalne stvarnosti, sa razmenom između ljudskih i neljudskih aktera, kao i simboličko poprište gde se bacaju različita (i često sukobljena) znanja, želje i ideologije. Politički ekolozi tvrde da su prirodna i socijalna sfera u praksi nerazdvojne. Priroda i društvo se neprekidno sačinjavaju kroz procese koevolucije, a njihov odnos je u osnovi oblikovan snagom i značenjem.

Politička ekologija je dete geografije, ekologije i razvojnih studija. U povojima (1980-ih-90-ih), razvijala se uglavnom zbog degradacije životne sredine, ruralnog razvoja i globalnog Juga, uz preispitivanje neravnomerne raspodele ekoloških troškova i koristi, kao i rezultirajuće socijalno-ekološke sukobe i otpor na lokalnom nivou. Kasnije je privukla pažnju iz polja kao što su antropologija i tehnološke studije, feminizam i javno zdravlje. Ukratko, politička ekologija se razvila kao pristup koji se na nov način može baviti složenim društveno-prirodnim fenomenima, na sveobuhvatan i poprečan način.

Mnogi su ga nazvali transdisciplinarnim, naddisciplinarnim ili čak neodređenim područjem, zbog inkorporiranja teorija, metodologija i praksi iz različitih akademskih i neakademskih okeana znanja. Iz prilično neuhvatljivog područja proučavanja, politička ekologija postaje snažna, stalno razvijajuće se od centralnog značaja i referenci u savremenim vremenima klimatskih vanrednih i socijalno-ekoloških nepravdi, krize kapitalizma i demokratije, planetarne ekološke degradacije i širenje nejednakosti.

Glavni stubovi političke ekologije su dve tvrdnje:

1.Argument protiv Maltuzija: Degradacija resursa nije rezultat opšteg povećanja stanovništva, već neumornog izvlačenja resursa za (prekomernu) proizvodnju i potrošnju roba, što nekima donosi korist, dok drugima preti za život i opstanak.

2.Antiapolitične ekologije: Ili drugim rečima, ništa u „prirodi“ nije jednostavno prirodno. Iako se politička ekologija oslanja na snažno ekološko razmišljanje, ona takođe prepoznaje da je ono što znamo o prirodi i slike koje imamo o njoj rezultat istorijske asimetrije moći / znanja.

Međutim, politička ekologija suočena je sa nizom unutrašnjih tenzija, od kojih se većina svodi na pitanje šta je „ekologija“, a samim tim i za koju se ekologiju zalažemo i zamišljamo za budućnost? Ako se priroda ne može posmatrati odvojeno od društva i odnosa moći, koji su to ekološki principi i etika kroz koje to polje prolazi? Iako veći deo Političke ekologije nudi duboku analizu zašto i kako u društvenoj prirodi i srodnim sukobima, samo neki idu toliko daleko da skiciraju konkretniji put napred.

Poravnat sa relevantnim raspravama u političkoj ekologiji, rastao je pokret aktivista i intelektualaca koji inspiriše i vodi se osnovnim praksama koje odražavaju i eksperimentišu sa načinima individualnog i kolektivnog života nakon rasta. Poznati naučnik Degrovth nudi alternativne vizije socio-ekoloških odnosa, koje se razlikuju od kapitalizma i stvarnog socijalizma, a obe se zasnivaju na devastaciji životne sredine sa krajnjim ciljem akumulacije profita i konkurentne moći nad drugim državama. Degrovth artikuliše analitički rečnik prakse oko pojmova kao što su „autonomija“, „druželjubivost“, „briga“ i „zavisnost“. Na suprotnoj strani spektra nalaze se ekomodernistički i ekosocijalistički pokreti, obojica koji smatraju da je javna kontrola sredstava za proizvodnju kroz demokratske i horizontalne procese odlučivanja izlaz iz ekološke i socijalne krize. Iako će prema ekomodernistima tehnološki napredak biti od presudne važnosti u ovom procesu, ekosocijalisti se fokusiraju na političke i društvene formacije koje bi mogle da dovedu do takvih promena.