
Moj sin je poginuo u Volovahi upravo kada je pokušavao da izvede civile humanitarnim koridorima iz grada. Ukrajinci se kriju iza civila, i u tome, kao i u metodama borbe, postoje nepremostive razlike između njih i nas – kaže, u razgovoru koji vodimo udaljeni od ukrajinskih položaja svega dva kilometra, komandant izviđačkog bataljona „Sparta“ Artjom Žoga.
Sparta“ je stekla status legendarne jedinice ne samo u Rusiji nego i van zemlje. Čemu može zahvaliti na takvom statusu?
Momci koji služe u „Sparti“ su motivisani za izvršenje svojih zadataka. Oni su stali u zaštitu svoje otadžbine, svoje dece, stanovništva, žena i staraca, i zato sva dejstva obavljaju iz sve duše i čistog srca – o takvim ljudima je reč. Ako se osvrnemo na sva kazivanja i bajke iz davnina, uvek su se isticali i hvalili čestitost, poštenje i dobra dela. Dakle, ako smo mi iz „Sparte“ postali deo legende, to samo znači da radimo sve kako treba, radimo upravo ono što se očekuje od nas, odnosno branimo starce, žene, decu i svoju zemlju od najezde nacističkih okupatora.


„Sparti“ ste se pridružili 2014. Koje zadatke ste tada obavljali?
Da, to je godina kada se pridružujem „Sparti“. Sve je počelo u Slavjansku, gde su se vodile najaktivnije borbe. Tamo sam upoznao i Arsena Pavlova Motorolu, koji je kasnije postao naš komandant. Moj sin Volođa se sprijateljio s njim, postao njegov vozač, desna ruka i nezamenljiv čovek. Prvo sam obavljao obaveštajne zadatke, odnosno obilazio teritoriju u blizini Slavjanska, i dobijao informacije o tome gde se protivnik nalazi. U to vreme sam preduzimač i tako obilazim položaje. Kada je to bilo moguće, snimao sam ih i značajne informacije dostavljao Motoroli, koji ih je prenosio dalje. Kasnije, kada smo izašli iz Slavjanska i došli u Donjeck, obavljao sam različite zadatke i 2015. postao načelnik štaba sve do 2022. godine.
Gde je bataljon „Sparta“ ratovao poslednjih osam godina, posebno od početka specijalne vojne operacije?
Borili smo se u Slavjansku, a zatim došli u Donjeck. Tu su bila i Stepanovka i Miusinsk, Dokučajevs, Jelenovka, područje Devaljceva, Ugljegorsk. Na jugu smo ratovali na tačkama Širokino, Pavlopolj – „Sparta“ je praktično bila duž cele linije fronta i imali smo to zadovoljstvo da se borimo s protivnikom. Specijalnu vojnu operaciju smo započeli s juga, od Volnovahe, i nešto niše, u Nikolajevki. Zatim smo se vratili u Donjeck i sada izvršavamo zadatke svuda. Upravo tako.

Kako se, na osnovu vašeg iskustva i iskustva vaših saboraca, pokazalo naoružanje koje je Zapad isporučio ukrajinskoj vojsci? Da li ono može radikalno da promeni tok rata kao što to tvrde ukrajinski mediji?
Ima primeraka zapadnog oružja koje je prilično efikasno, zato što je mobilno i ima veliki domet. Međutim, mi smo naučili da se borimo protiv njega. U principu, za svaki dobro smišljen zavrtanj postoji i dobro smišljena matica s navojima. To neće radikalno promeniti ishod SVO, odnosno – pobeda će biti naša. Nije lako, a to što Zapad pomaže Ukrajini isporukama oružja, obezbeđuje im izviđačke podatke, ljude i instruktore zahteva od nas višak pažnje i truda, ali konačni rezultat će biti u našu korist.
U čemu je razlika u ratnim dejstvima ruske vojske, uključujući„Spartu“, i ukrajinskih vojnika? Imam u vidu pitanje humanosti, odnosa prema civilima i poštovanje pravila rata.
Razlika u dejstvima ruske i ukrajinske vojske je u tome što mi štitimo civile, a oni ih koriste kao živi štit. Praksa je pokazala, i u Marijupolju, Lisičansku i mestima gde se vode gradske borbe, kao sada u Avdejevki, da oni u principu sve svoje položaje postavljaju u stambenim delovima gde su civili. Znate, kada po Donjecku otvaraju paljbu – haotično i višecevnim bacačima, oni mogu da gađaju i glavnu pijacu i dečje odeljenje Centralne bolnice u kojoj je smešteno mnogo pacijenata, i dece i odraslih. Po tome se mi razlikujemo. Mislim da narod to vidi i da nas zato podržava. Narod vidi, možda ćuti i ne može da kaže svoje mišljenje zato što mu to nije dozvoljeno, ali on shvata kako se sve odvija.

Kakvo je pravo lice ovog rata?
Pravo lice rata je vrlo ružno i strašno. To su bol, suze i krv. Sudbina svakog vojnika nije samo njegov život i njegova priča već je tu i njegova porodica. To su bol, patnja i iskušenja za rodbinu, prijatelje, za roditelje, za oca i majku, za decu, sestre i braću jer sva ta rodbina i svi ti ljudi su ispunjeni ljubavlju i brinu za svoje momke. Rat je najodvratnija i najneprijatnija stvar koja se može desiti u životu. On je u interesu samo onima koji u njemu ne učestvuju, već na njemu zarađuju.
Intervjuisala Nataša Jovanović
Autor naslovne fotografije: Sergej Belous