U okviru Ministarstva odbrane postoji i funkcioniše Institut za strategijska istraživanja. Ovaj Institut ima dugu istoriju koja se odvijala kroz više faza razvoja, a osnovna funkcija mu je obavljanje poslova iz oblasti naučno-istraživačkog rada koji je od značaja za sistem odbrane RS. Na čelu ovog instituta nalazi se prof. dr Jovanka Šaranović, prva žena direktor ovog instituta. Dr Šaranović je posebno doprinela, kroz naučno-istraživački rad, ostvarenju rodne ravnopravnosti u tradicionalno muškim zanimanjima kao što su bezbednost i odbrana, a potvrda njene uspešnosti su i priznanja koja je dobila upravo za ovu oblast svog rada. Sa dr Šaranović smo razgovarali kako o radu Instituta za strategijska istraživanja tako i o tome koliko je teško biti žena u sistemu odbrane i uskladiti porodične i profesionalne obaveze. Kao i o tome da li se kod nas poštuju odredbe rezolucije 1325 SB UN– Žene, mir i bezbednost i da li su se u Srbiji stekli odgovarajući uslovi da se žene češće nađu na rukovodećem položaju.
- Iza Vas stoji veliko iskustvo u naučno-istraživačkom radu u oblasti odbrane i bezbednosti, a trenutno se nalazite na poziciji direktorke Instituta za strategijska istraživanja Ministarstva odbrane. Da li nam možete približiti rad i funkciju Instituta za strategijska istraživanja u sistemu odbrane RS?
Zadovoljstvo mi je da sam u prilici da vašim čitaocima, „otvorim vrata“ i upoznam ih sa istorijatom, namenom i funkcijom Instituta za strategijska istraživanja koji predstavlja jednog od nosilaca naučnoistraživačke delatnosti u MO i VS. Imao je tri faze razvoja: Prvu, 1984-1992, kao Institut za strategijska istraživanja u okviru Centra oružanih snaga za strategijska istraživanja i studije (COSSIS) „Maršal Tito“, drugu, 1992-2006, kad je transformisan u Institut za ratnu veštinu u sastavu Centra visokih vojnih škola oružanih snaga (CVVŠ OS) „Maršal Tito“ i treću, od 1. oktobra 2006, kada je dotadašnji Institut ratne veštine preformiran i preimenovan u Institut za strategijska istraživanja gde u njegov sastav ulaze rasformirani Vojnoistorijski institut, koji je 1876. godine osnovao Jovan Dragašević, i Vojni arhiv (do tada sastavni deo Vojnoistorijskog instituta). Od 2006. godine Institut je funkcionalno i organizaciono vezan za Sektor za politiku odbrane Ministarstva odbrane Republike Srbije a od juna meseca 2017. ulazi u novu fazu svog postojanja. Naime, organizaciono i funkcionalno postaje vezan za Univerzitet odbrane. Institut je akreditovan 2015. godine kao naučni institut u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Član smo Zajednice instituta Srbije.
Ono što se vremenom nije menjalo je namena Instituta a to je sprovođenje osnovnih i primenjenih istraživanja u oblastima bezbednosti, odbrane, vojne istorije ali i u drugim oblastima u cilju zadovoljenja potreba Vojske Srbije i Ministarstva odbrane. Istraživanja u ISI su interdisciplinarnog karaktera, težišno u polju društveno-humanističkih nauka. Pored osnovne delatnosti, trudimo se da rezultatima svojih istraživanja budemo kvalitetna podrška donosiocima odluka.
Organizacija Instituta prilagođena je njegovoj nameni i čine ga tri odeljenje: za studije bezbednosti, studije odbrane i vojnu istoriju. Direktoru Instituta potčinjen je i Vojni arhiv. Imamo i svoj časopis Vojnoistorijski glasnik ima dugu tradiciju tokom koje je u njemu objavljeno nekoliko hiljada naučnih članaka. ISI ima i svoju biblioteku sa više od 16.000 naslova, svoj sajt, izuzetno plodnu publicističku delatnost.
- Koji su najznačajniji projekti i istraživanja koja ste sproveli do sada u okviru Instituta i koliko je moguće kroz istraživački rad imati prediktivnu ulogu i predvideti nove izazove, rizike i pretnje po našu zemlju?
U svojoj dugoj istoriji Institut je realizovao veliki broj istraživačkih projekata koji su se bavili najznačajnijim problemima bezbednosti i odbrane. Samo u periodu od 1977. godine do danas Institut je realizovao više od 50 projekata. Poslednjih nekoliko godina Institut je realizovao projekte koji su imali veoma naglašenu društvenu aktuelnost kao što su Vojna profesija u Srbiji-stanje i perspektive, Odbrambeni aspekti priključenja Republike Srbije EU, Strategijsko-bezbednosni trendovi u Jugoistočnoj Evropi do 2020. godine, Zainteresovanost za službu u aktivnoj rezervi, Istorija srpske i jugoslovenske vojske u 19 i 20. veku, kao i nedavno priveden kraju projekat Indentifikovanje asimetričnih formi ugrožavanja bezbednosti. Otpočeo je rad na projektima Hibridni ratovi-iskustva i perspektive, Stres u vojnoj profesiji-postignuća i perspektive i Strateška kultura kao determinanta nacionalne bezbednosti u funkciji podrške konceptu vojne neutralnosti. Cilj naučnoistraživačkih projekta je da primenom naučnih metoda i tehnika se istražuju kompleksni društveni fenomeni i tako dođe do objektivnih saznanja o procesima i pojavama od značaja za sistem nacionalne bezbednosti, posebno sistem odbrane. Naravno, naučno predviđanje predstavlja najzahtevniji i najteže dostižan naučni cilj. Ako se tome doda i sve izraženiji nelinearan karakter društvenih fenomena, onda sasvim sigurno se može sagledati težina istraživačkog pogleda u ono što tek treba da se dogodi. Međutim, uvereni smo da rezultati do kojih je Institut došao u sklopu naučnoistraživačkih projekata predstavljaju naučno argumentovane pokazatelje o istraživanim problemima, uključujući i predikciju novih rizika i pretnji po bezbednost i odbranu Republike Srbije. U prilog tome može se navesti Studija o strategijsko-bezbednosnim trendovima u jugoistočnoj Evropi do 2020. godine koja je sasvim sigurno ukazala na opasnost od porasta nestabilnosti u regionima u najbližem okruženju prostora jugoistočne Evrope.
- Bitan segment rada Instituta je i organizacija konferencija posvećenih različitim temama ali i publicistička delatnost. Čini se da ste prilično uspešni u tome? Takođe, Institut za strategijska istraživanja MO ostvaruje saradnju i sa domaćim i inostranim organizacijama i institucijama. Koliko je razvijena ova saradnja u naučno–istraživačkoj oblasti i da li nešto nedostaje da bi bila na višem nivou?
Mislim da vam je zapažanje na mestu. Važna aktivnost rada Instituta su i naučni skupovi, konferencije, okrugli stolovi koje je Institut organizovao samostalno ili u saradnji sa naučno-istraživačkim institucijama u sistemu odbrane, kao i institucijama iz šire akademske zajednice. Posebnu pažnju naučne i šire stručne javnosti privukla je organizacija naučnih konferencija novijeg datuma „Srbija i strategijska raskršća“ i „Uticaj vojne neutralnosti Republike Srbije na bezbednost i stabilnost u u Evropi“, „Asimetrija i strategija“, „Hibridno ratovanje-dilema koncepta savremenih sukoba“, „Rodni aspekt u vojnoj profesiji-dometi i perspektive“,“ Dobrovoljci u velikom ratu“, „Bezbednosni izazovi savremenog sveta-bolest kao pretnja“. Ovo su samo neke od tema kojima smo se bavili kao ilustracija interdisciplinarnosti i šarenolikosti polja interesovanja. Rezultat organizacije konferencija ali i rada na projektima su izdanja koje Institut štampa bilo da se radi o monografijama ili zbornicima radova sa konferencija. Namera nam je da ova izdanja podstaknu razmišljanje na način koji upućuje na neophodnost sistematičnosti i sveobuhvatnosti u bavljenju različitim temama. Zbornici su osmišljeni da pružajući različite perspektive razmatrane problematike obezbede pouzdan materijal na koji će pripadnici akademske zajednice moći da se pozivaju a praktičari da se oslone u svom svakodnevnom radu.
Spomenula bih i par naslova novijeg datuma: Strategijsko-bezbednosni trendovi u JIE do 2020, Ekstremizam pod okriljem religije, Verska služba u srpskoj vojsci u prvom svetskom ratu, Strateško lobiranje, Bezbednosni i odbrambeni aspekti priključenja Republike Srbije Evropskoj uniji. Svi naslovi su dostupni na sajtu Instituta koji je redizajniran, poprilično ažuran i moderan pa samim tim upućujem čitaoce vašeg časopisa na isti.
Što se drugog pitanja tiče, saradnja sa sličnim nučno-istraživačkim institucijama u zemlji i inostranstvu predstavlja veoma važan okvir unapređenja naučno-istraživačkih kompetencija Instituta. Upravo zato, saradnja sa akademskom zajednicom u zemlji i inostranstvu predstavlja posebno značajan kontekst angažovanja Instituta u proteklom periodu. Uspostavljena je saradnja sa većim brojem srodnih instituta u Beogradu i sa nekim od njih su već realizovane određene naučno-istraživačke aktivnosti, kao što su naučni skupovi koji su bili posvećeni aktuelnim društvenim pitanjima u sferi bezbednosti. Takođe, uspostavljena je saradnja sa institutima i vojnim akademijama u Nemačkoj, Austriji, Rumuniji, Bugarskoj i Grčkoj. Krajem novembra u Atini u Generalštabu kopnene vojske Grčke promovisan je zajednički zbornik radova Direktorata za vojnu istoriju i našeg Instituta o odnosima Srbije i Grčke u prvoj polovini 20. veka. Isto tako, tokom decembra prošle godine potpisan je sporazum sa Vojnim centrom za strategijske studije iz Rima i definisani sadržaji saradnje koji treba da budu realizovani već 2018. godine. Uskoro treba da bude potpisan sporazum o saradnji i sa Evropskim defendologija centrom iz Banja Luke, što će predstavljati podsticaj daljoj afirmaciji specijalnih veza Republike Srbije i Republike Srpske u naučnoistraživačkoj sferi..
- Značajno mesto u Vašem i radu Instituta zauzima i pitanje uvođenja rodnog aspekta u sistem odbrane Republike Srbije. Čini se da ste bili „pioniri“ u tome?
Činjenica da je upravo Institut, kao deo sistema odbrane, realizovao nekoliko naučnoistraživačkih projekata i tri međunarodne naučne konferencije posvećene rodnom aspektu govori o strateškom promišljanju i strateškom pozicioniranju sistema odbrane RS u globalnom kontekstu, imajući u vidu važnost koju ovim temama pridaju UN, NATO, OEBS i drugi međunarodni akteri.
Projekti Instituta za strategijska istraživanja, a bilo ih je nekoliko, pratili su svaku fazu implementacije ovog koncepta (Obim i modaliteti angažovanja žena u savremenim armijama“, 2003-2005;„Uticaj informisanosti o vojnom pozivu na motivaciju učenika srednjih škola za studiranje na VA“, 2008; „Javnost vojske o reformi vojske i bezbednosnim integracijama“, 2009; „Prilagođenost studenata VA uslovima školovanja i obuke“, 2012; „Rodni aspekt u vojnoj profesiji“, 2013-2015) i bili su, ne samo izraz istraživačke znatiželje pojedinih istraživača, već i odraz potrebe koju je praksa nametala ali i trendova savremenog sveta, kada je reč o konceptu rodne ravnopravnosti u vojsci, koji smo morali slediti, trudeći se da ga prilagodimo sopstvenim potrebama i materijalnim mogućnostima. Praksa će kasnije pokazati da su upravo ova istraživanja predstavljala naučnu argumentaciju za konkretna praktična rešenja koja su usledila u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije narednih godina, od kojih su neka bila reformska.
Od značajnijih rezultata izdvojila bih, poslednjih godina, sve više prisutan trend konstantnog povećanja procentualne zastupljenosti žena u ukupnom sastavu Vojske, posebno u statusu profesionalnih vojnih lica, kao i proširivanje područja radnog angažovanja žena u Vojsci, tj. povećanje broja dužnosti koje su im pod istim uslovima jednako dostupne kao i muškarcima.
Ipak, najveća reformska novina je donošenje odluke o početku školovanja devojaka na Vojnoj akademiji u školskoj 2008/2009 i u Vojnoj gimnaziji u školskoj 2014/2015 godini čime se Ministarstvo odbrane pridružilo trendu ostvarivanja pune ravnopravnosti polova u duhu čl. 15 Ustava RS što znači ravnopravan pristup obrazovanju, ujednačavanje zastupljenosti muškaraca i žena na svim nivoima obrazovanja i u svim obrazovnim profilima, te ravnopravno učešće u kreiranju evropskog modela „društva znanja“. Na ovaj način ženama je otvoren put ka svim nivoima i oblicima vojno-stručnog osposobljavanja, zahvaljujući čemu će u perspektivi biti u prilici da ravnopravno sa muškarcima konkurišu za sve poslove u Vojsci, uključujući i one na najvišim nivoima rukovođenja.
- Koliko je, po vašem mišljenju, teško biti žena angažovana u savremenim armijama i koliko je Srbija napredovala po tom pitanju u poređenju sa regionom i koji su izazovi koji prate ovaj proces? Da li se kod nas poštuju odredbe rezolucije 1325 SB UN– Žene, mir i bezbednost i da li ste zadovoljni novim akcionim planom za primenu ove rezolucije koji se odnosi na period od 2017-2020 godine?
Pa rekla bih da nije lako biti žena ni u jednoj profesiji, pa ni u vojnoj, kako vi rekoste, koja slovi za tradicionalno muški angažman. Obezbeđivanje jednakih mogućnosti, prava ali i odgovornosti žena i muškaraca jeste pravna obaveza za oružane snage ali istovremeno oružane snage širom sveta prepoznaju da komplementarnost uloga žena i muškaraca povećava operativnu efikasnost i sposobnost šireg delovanja i odgovaranja na različite bezbednosne potrebe. Iz tih razloga, oružane snage širom sveta ulažu napore da povećaju zastupljenost žena u svojim redovima ali i da utiču na njihovo zadražavanje i adekvatnu motivisanost. Kada je u pitanju zastupljenost žena u oružanim snagama u našem regionu nema velikih odstupanja, što pokazuju i rezultati studije urađene u okviru regionalnog projekta sa UNDP SEESAC (2014). Po toj studiji žene danas čine između 5,69% i 8,97% oružanih snaga na Zapadnom Balkanu i samim tim predstavljaju manjinu u tim institucijama. Od zemalja u našem okruženju ističe se Mađarska koja u redovima svoje vojske ima 20.3% žena u uniformi. U drugim zemljama procenti su nešto niži ali ukazuju da mi moramo da nastavimo sa dosadašnjim radom i obezbedimo taj kontinuirani rast. U Bugarskoj je taj procenat 14.6, u Hrvatskoj 9.4, u Sloveniji 13.6. U većini oružanih snaga postoji relativno mali broj žena na višim pozicijama. Premda su one i dalje najzastupljenije na pozicijama u okviru logistike, administracije i medicinskim timovima, podaci iz stranih armija sve više ukazuju na to da žene prolaze i fizički najzahtevije selekcione procese i kompetentno zauzimaju i ona mesta koja su do nedavno bila isključivo rezervisana samo za muškarce.
Što se izazova tiče oni su brojni i vremenom se menjaju. Na samom početku bilo je bitno otkloniti prepreke za njihovo brojnije uključivanje u sistem odbrane, privući najkvalitetnije kandidatkinje u vojne škole, zatim, učiniti sve da se lakše adaptiraju na uslove školovanja i obuke. Kasnije, kada su zauzele svoje mesto u trupi, javljaju se problemi prihvaćenosti u uglavnom muškoj sredini, prilagođenosti na novonastale okolnosti, intenzivnog psihofizičkog opterećenja, šireg pristupa sagledavanja radnih mesta uz uvažavanje ergonomskih faktora, problemi zdravstvene zaštite, uticaja izbora vojničke karjere na materinstvo, iznalaženja adekvatnog mehanizma za popunu radnog mesta žena na porodiljskom odsustvu, problemi gripisanja porodice, sve prisutnija potreba usklađivanja profesionalnih i porodičnih uloga i slično.
Što se tiče Rezolucije 1325, Srbija je, kao što znate, potpisnica niza međunarodnih dokumenata koji nas obavezuju na poštovanje određenih standarda. Među njima su Konvencija za eliminisanje diskriminacije prema ženama (CEDAW), Pekinška platforma UN, RSB UN 1325 i dr. Sa druge strane kao članica UN, Saveta Evrope, OEBS i drugih organizacija mora da vodi politiku u skladu sa tim. Upravo usvajanjem NAP za implementaciju Rezolucije 1325 Srbija se deklarisala kao zemlja koja želi da aktivno doprinese procesima izgradnje mira, stabilnosti i bezbednosti u svetu. U odnosu na većinu drugih akcionih planova, ovaj Plan imao je dve suštinske prednosti: prvo, što predviđa čitavu infrastrukturu specifičnih tela formiranih za sprovođewe NAP po dubini sistema i drugo, što predviđa postojanje indikatora za merenje kvalitativnih i kvantitativnih promena u oblasti rodne ravnopravnosti u društvu.
Zahvaljujući upravo indikatorima bilo je moguće meriti i postignuća: povećana je vidljivosti žena u sistemu odbrane, uspostavljena su i funkcionišu sva institucionalna tela i mehanizmi rodne ravnopravnosti, povećana je ukupna procentualna zastupljenost žena u sistemu odbrane, naročito u kategoriji profesionalnih vojnih lica (oficiri, podoficiri, profesionalni vojnici), stvoreni su preduslovi za povećanje njihove zastupljenosti na komandnim i rukovodećim dužnostima, realizovan je veliki broj edukacija zaposlenih u sistemu odbrane o rodnoj ravnopravnosti, povećano je učešće žena u aktivnostima međunarodne saradnje i multinacionalnim operacijama, pokrenute su inicijative za izmenu i dopunu postojećih strategijskih i normativnih akata ili izradu novih radi sprečavanja nasilja nad ženama, preduzete su mere za podršku ženama u usklađivanju profesionalne i porodične uloge, vođene su uspešne medijske kampanje za veće privlačenje žena u operativni sastav vojske i prijem devojaka na Vojnu akademiju i u Vojnu gimnaziju.
Što se novog NAP-a tiče (2017-2020), kao članica tima, koja je učestvovala u njegovoj izradi, moram da kažem da sam zadovoljna, pre svega, sastavom tima koji su činili predstavnici državne uprave i lokalne samouprave, akademske zajednice,organizacija civilnog društva i nezavisnih eksperata/tkinja. Ono što je bilo dobro u radu tima je kontinuitet bavljenja temom i želja da se stvari pokreću napred. Cilj je bio da se težište novog NAP usmeri ka lokalnom nivou, da saradnja sa civilnim društvom bude intenzivnija, da novi NAP ima manji broj poglavlja, indikatora, jednom reči da bude više fokusiran, realan, ostvarljiv. Mislim da se u tome uspelo. Kako će ići njegova primena zavisi od velikog broja faktora. Ovom prilikom bih istakla jedan, po meni ključan, a to je ljudski faktor. Za sve što radite i sprovodite potrebni su vam posvećeni, stručni ljudi koji su spremni, neretko bez naknade, kakav je konkretan slučaj, da stvari guraju napred. Za to je potreban entuzijazam i solidarnost.
Entuzijazam je promenjivo stanje, koje se stiče i gubi, narasta i splašnjava u zavisnosti od percepcije značaja i percepcije ostvarljivosti zadatih ciljeva. Svedoci smo da se danas, ređe nego pre, može sresti neko, mada znam i takve, ko se za uloženi trud zadovoljava samo nekim vidom društvenog priznanja. Pravila utakmice su dobro i unapred poznata, a animirati nekoga za realizaciju cilja od opšteg značaja, bez cene učešća, gotovo da je nemoguća misija. Sa ovim blisko povezan je i problem fluktuacije kadra u čijoj osnovi je ekonomski momenat. Ljudi u koje ulazemo, odlaze na bolje placene poslove u i van sistema, i vi ste stalno u poziciji da krecete od pocetka. To zna da bude destimulišuće.
Što se solidarnosti tiče, mišljenja sam, da tu možemo dosta da učimo od muškaraca gde oni, u većini slučajeva dosledno poštuju princip „jedan za sve, svi za jednoga!“. Nije zaživela složenica „jedna za sve, sve za jednu“, posebno kada su žene na rukovodećim položajima u pitanju.
- Vi ste žena koja se nalazi na rukovodećem položaju u Ministarstvu odbrane, da li je teško uskladiti profesionalne i porodične obaveze za žene koje se nalaze na takvim položajima? Da li kod nas postoje odgovarajući uslovi da žene mogu češće da se nadju na mestu rukovodioca?
Ponosna sam na činjenicu da sam prva žena i prvi civil direktor Instituta za strategijska istraživanja od njegovog osnivanja. Drago mi je da sam do mesta direktora došla postupno, zahvaljujući sebi i radu na sebi. Što se tiče usklađivanja porodičnih i profesionalnih uloga teško je deliti ljudima savete kada je to u pitanju. Naprosto prihvatite realnost situacije u kojoj se nalazite i shvatite da niko sem vas vaš problem neće rešiti na način koji bi bio prihvatljiv za vas. Napravite ličnu kalkulaciju i plan zajedno sa članovima porodice. Na jednoj strani je život kakav želimo da živimo, šta je ono što vas čini srećnim, bez čega ne možete a čega biste mogli da se odreknete, odredite težište koje je izuzetno bitno u različitim periodima života. Dođete do saznanja da vam je izuzetno važna porodica ali i pravo na lični i profesionalni razvoj. Tu stupa na scenu socijalna podrška koja je izuzetno bitna. Ako imate pravu osobu pored sebe sa sličnim pogledima na život i vrednosti koje delite onda shvatite da radeći i postižući rezultate u onome čime se bavite dajete dobar primer i vašoj deci. Ja se nikada nisam zadovoljavala prosečnošću i možda sam zbog takvog stava postavljala visoke standarde i deci. I to zna da bude opterećujuće. Postepeno sam shvatala da je ključ u kontroli nad vlastitim životom, delegiranju obaveza, prebacivanju težišta, boljoj organizaciji.
Na drugi deo vašeg pitanja da li kod nas postoje odgovarajući uslovi da žene mogu češće da se nadju na mestu rukovodioca mogu da kažem da žene poseduju kompetencije za brojne pozicije i da taj posao jako dobro obavljaju kada se nađu u toj ulozi. Dokaz za to su i žene koje se nalaze na visokim pozicijama u javnom i političkom životu Srbije. Međutim, zbog još uvek prisutnih stereotipa i očekivanja sredine, da primarna uloga žene treba da bude majčinska i da dobra majka ne možeš biti ako si žena rukovodilac, dešava se da određen broj žena imaju manjak samopouzdanja i aspiracija za rukovodeće pozicije. Izgleda da se dobar deo njih plaši od komentara po kome se kaže da se u kulturi utemeljenoj na patrijarhatu muškarci „kastriraju“ zbog neuspeha, a žene zbog uspeha. Ono što je činjenica da treba raditi na ohrabrivanju žena da rade na sebi i, u skladu sa tim, preuzimaju pozicije za koje imaju sve preduslove da mogu kvalitetno da ih obavljaju.
- Za svoj rad dobili ste i značajna priznanja. Šta vam ona znače?
Kao i svakom normalnom čoveku priznanja imaju posebnu vrednost. Drago mi je da su rezultati koje sam postigla u višegodišnjem bavljenju temom rodne ravnopravnosti, kroz rad na projektima, organizaciji naučnih konferencija, velikom broju knjiga koje sam objavila, gostujućim predavanjima ali i kroz angažman savetnice ministra odbrane za rodna pitanja, bili vidljivi i merljivi i da ih je neko prepoznao. Dobila sam nagradu „Anđelka Milić“, koju je ustanovila Sekcija za feministička istraživanja i kritičke studije maskuliniteta (SEFEM) Srpskog sociološkog društva, čija je Anđelka Milić bila prva predsednica. Nagrada nosi ime žene koja je pomerala granice u vremenu u kome je živela i radila, koja je aktivizam jednako vrednovala kao i naučni rad. Nagrada je 2016. godine, po prvi put, na Filozofskom fakultetu, dodeljena u više kategorija. Ja sam je dobila za uvođenje ili podsticanje praksi koje značajno doprinose uspostavljanju rodne ravnopravnosti u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije. Drugo priznanje je pohvala za izuzetan doprinos u oblasti rodne ravnopravnosti u Republici Srbiji koju dodeljuje Centar za rodnu ravnopravnost Tereškova iz Novog Sada. Meni, budući da se bavim naučnoistraživačkim radom u MO i VS, možda najdraže priznanje je godišnja nagrada opštevojnog naučno-teorijskog časopisa Vojno delo za najbolji članak-studiju u 2011.godini pod nazivom“Rodna ravnopravnost u Vojsci Srbije-između diktata prošlosti i izazova budućnost“. Svesna sam da sva ova priznanja obavezuju ali i daju dodatni podsticaj za buduće napore i potvrdu pravog smera kojim sam se sve ove godine kretala. Naravno, to je bilo olakšano jer sistem odbrane, u kome radim dugi niz godina, kreirao je takav ambijent gde je bilo zadovoljstvo raditi na afirmaciji i objektivizaciji rodne ravnopravnosti u skladu sa najvišim evropskim i svetskim standardima..
- Šta biste poručili čitaocima magazina ,,Odbrana i Bezbednost”?
Pročitala sam jednu lepu Teslinu rečenicu koja kaže „Život je ritam koji se mora spoznati”. Vašim čitaocima želim da svi osete taj ritam i upravljaju se po njemu i prepuste mu se. Da ne zaborave da budu srećni! Da uživaju u malim stvarima koje život znače jer suština je u vraćanju sebi, porodici, i okruženju. Svi znamo da život nema reprizu! Da rade na sebi! Postavljaju visoke ciljeve, nađu balans, prebacuju težište i odrede prioritete, u skladu sa okolnostima koje život nameće! Budu istrajni u svojim namerama i ciljevima koje sebi postavljaju jer budućnost pripada onima koji se za nju pripremaju!
Intervjuisala: Jasmina Andrić
Foto: Istraživački centar za odbranu i bezbednost