Od ljubavi do mrznje samo interes nas deli…
Pitanje vojne neutralnosti Srbije i odnos prema SAD-u i NATO savezu kao i prema Rusiji je jedno od gorećih pitanja međ Srbima već duže vreme. Ponovnu aktualizaciju ovog pitanja pokrenulo je i pristuapanje Crne Gore NATO Alijansi. Na konferenciji ,,Srbija, Amerika i borba protiv terorizma”, koju je organizovao Istraživački centar za odbranu i bezbednost, zamenik američkog ambasadora Kurt Doneli je izjavio da ,,Amerika i NATO u potpunosti poštuju vojnu neutralnost Srbije“, a sa druge strane vlada RS se takodje zalaže za vojnu neutralnost Srbije i poručuje da zadržavamo pravac neutralnosti na putu ka ulasku u Evropsku Uniju. U čemu je onda problem? Da li Srbija može da sačuva svoju vojnu neutralnost i da li su često pominjani pritisci zapravo realni? Kako bismo došli do odgovora na ova pitanja moramo razmotriti da li mi zapravo znamo šta je vojna neutralnost i kakav sistem i strategije odbrane imamo. Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru sa general-majorom u penziji i redovnim profesorom u Školi nacionalne odbrane i na Fakultetu za poslovne studije i pravo, dr Božidarom Forcom.
Pred vama je prvi deo velikog intervjua sa prof.dr. Forcom , drugi deo intervjua možete pročitati sledeće nedelje :

- Kao general u penzijii aktivni profesor bezbednosti, kako vidite sistem bezbednosti i sistem odbrane Republike Srbije?
Bezbednost je preduslov opstanka i razvoja ljudskog roda i njegovih zajednica. U tom smislu, bezbednost bi trebalo da bude i posledica tog razvoja. Nažalost, svedoci smo da to nije tako. Dugo je bezbednost poimana kao vojna bezbednst države, da bi se u drugoj polovini prošlog veka, teorijski i praktično, proširila (sektori: politika, ekonomija, društvo i ekologija) i produbila (nivoi: ka bezbednosti od pojedinca, do medjunarodne bezbednosti). Ma koliko nacionalnu bezbednost (bezbednost države) danas smatrali realističkom teorijom, ipak, države su ostale ključni element medjunarodnih odnosa, a njihova bezbednost je i dalje u fokusu pristupa bezbednosti. Svedoci smo kako niču modularni zidovi i „pobijaju se kočići oko svog atara“.
Nacionalna bezbednost jeste potencijalna energija fokusirana na odsustvo pretnji po vitalne nacionalne vrednosti, (interese i ciljeve). Odbrana (treba dodati i zaštita) jeste kinetička energija, odnosno reagovanje na ugrožavanje vitalnih nacionalnih vrednosti, (interesa i ciljeva) od spoljnih i unutrašnjih oblika i nosilaca ugrožavanja. Stoga, kada je država u pitanju, brani se teritorija, a štiti stanovništvo i ustavni poredak. Dakle, bezbednost, odbrana i zaštita su pitanja od najvišeg nacionalnog značaja.
Odbrana i bezbednost su Ustavom Republike Srbije (čl.97, tačka 4.) utvrdjeni kao jedne od ključnih oblasti koje uredjuje i obezbedjuje Republika Srbija.Sistem bezbednosti i sistem odbrane Republike Srbije u normativnim dokumentima utvrđeni su na sličan način – kao trojno jedinstvo elemenata:(1) normativnih,(2) organizacionih,(3) funkcionalnih. U skladu sa tim, sistem bezbednosti i sistem odbrane Srbije mogu se analizirati preko njihovih funkcija, koje realizuje organizacija (struktura) tih sistema, a što je uredjeno normativnim dokumentima.
Iako nije zvanično propisana, normativna regultaiva sistema bezbednosti i sistema odbrane jeste izuzetno složen skup dokumenata pravnog, političkog i stručnog karaktera, koja se deli na unutrašnju (domaću) i medjunarodnu regulativu. Unutrašnja regulativa, načelno, polazi od Ustava i sadrži strategije i doktrine, zakone i podzakonske akte, planove, odluke, naredbe, pravilnike i druga dokumenta. Sa druge strane, prema Ustavu Republike Srbije (čl. 16), opšteprihvaćena pravila medjunarodnog prava i potvrdjeni medjunarodni ugovori sastavni su deo pravnog poretka RepublikaSrbije i neposredno se primenjuju.Ta odredba člana 16. Ustava Republike Srbije odnosi se i na medjunarodna pravila i sporazume u domenu bezbednosti i odbrane.
Interesantno je poredjenje hijerarhije normativne regulative Sistema bezbednosti i Sistema odbrane u Srbiji. Sistem bezbednosti, polazeći od Ustava, nema jedinstven Zakon o bezbednosti, već zakone po određenim funkcijama (odbrana, vanredne situacije…) ili organizacionim delovima-podsistemima (Vojska, Policija, BIA…). Tako, krovni document (ne računajući Ustav) jeste Strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije. Sa druge strane, sistem odbrane, opet polazeći od Ustava, ima krovni Zakon o odbrani i druge zakone i podzakonske akte, strategiju i doktrine i druga normativna akta. Interesantan je i nastavak odredbe Ustava iz člana 97., gde, izmedju ostalog stoji da Republika Srbija uredjuje i obezbedjuje 4. odbranu i bezbednost Republike Srbije, mere za slučaj vanrednog stanja (istakao autor). Specifičnost te odredbe Ustava jeste njena operacionalizacija u zakonima i strategijsko-doktrinarnim dokumentima. Tako, s obzirom da Ustav ne poznaje instrument “vanredna situacija”, to se, na primer, sistem odbrane i, posebno Vojska Srbije, angažuju u miru, ratnom stanju i vanrednom stanju. Kasnije je donet Zakon o vanrednim situacijama (i više njegovih izmena i dopuna) kao i Nacionalna strategija zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama (2011), kao svojevrsna lex specialis regulativa.
Funkcije Sistema bezbednosti nisu precizno utvrdjene niti u jednom dokumentu, odnosno do njih dolazimo implicitno preko politika bezbednti u raznim oblastima, koje čine najveći deo dokumenta Strategija nacionalne bezbednosti. U skladu sa prethodno navedenim, struktura Sistema bezbednosti je uopšteno utvrdjena u Strategiji nacionalne bezbednosti u širem (organi zakonodavne, izvršne i sudske vlasti: Narodna skupština, predsednik Republike, Savet za nacionalnu bezbednost, Vlada, sudovi i tužilaštva), i užem (sistem odbrane, snage Ministarstva unutrašnjih poslova, bezbednosno-obaveštajni sistem i privremeno formirani organi i koordinaciona tela za pojedine krize) smislu.
Sistem odbrane Republike Srbije, za razliku od Sistema bezbednosti, a kao njegov sastavni deo, možemo reći da je korektnije i konkretnije utvrdjen i uredjen, kako normativno, tako i funkcionalno i organizaciono, od Sistema bezbednosti.
Sistemi bezbednosti i odbrane Republike Srbije determinisani su i uspostavljeni na bazi sopstvene tradicije (iskustava) i iskustava savremenih država okruženja. To su izuzetno dinamični, složeni, otvoreni i hijerarhijski uredjeni sistemi, koji se neprestano dogradjuju u svim aspektima njihovog odredjenja (normativa, funkcije i organizacija). Bez obzira na odredjene manjkavosti u determinisanju i uspostavljanju navedenih sistema, možemo reći da Republika Srbija ulazi u red država koje su ozbiljno i obuhvatno pristupile njihovom uredjenju. Svakako, ti sistemi, kao deo političkog sistema naše zemlje, funkcionišu u uslovima u kojima se razvija Republika Srbija posle raspada bivše SFRJ, naročito kao samostalna i nezavisna država od 2006. godine. Ne treba biti previse mudar da bi se izvela kоnstatacija koliko su ti uslovi složeni, odnosno otežavajući činilac za determinisanje svih državnih funkcija, posebno funkcija, odnosno sistema bezbednosti i odbrane.
Kada bi hteli jednim atributom da definišemo navedene sisteme u našoj zemlji, mogli bi da kažemo: kooperativna bezbednost i vojna neutralnost.
- Učestvovali ste u izradi značajnih strategijsko-doktrinarnih dokumenata u sistemu odbrane. Šta bi ste menjali konkretno u Strategiji nacionalne bezbednosti Republike Srbije?
Funkcija odbrane je dugo bila „delegirana“ na nivou državnih entiteta kojima je pripadala Srbija i najmladja je državna funkcija Srbije kao samostalne države. Odmah nakon razdruživanja sa Crnom Gorom, Srbija je pristupila determinisanju i uspostavljanju svih državnih funkcija, pa i funkcije odbrane. To je, izemdju ostalog, podrazumevalo donošenje brojnih normativnih dokumenata za uredjenje Ustavom utvrdjene nadležnosti – odbrana i bezbednost.Izuzimajući zakone, tri su ključna strategijsko-doktrinarna dokumenta usvojena 2009. i 2010. godine. Reč je o Strategiji nacionalne bezbednosti i Strategiji odbrane Republike Srbije, koje je u usvojila Narodna skupština (2009) i Doktrini Vojske Srbije, koju je, u skladu sa zakonom, usvojio predsednik Republike (2010). Zašto tek 2009. godine, kad je Ustav Republike Srbije donet 2006?
Iako je Ustavom utvrdjena nadležnost Republike Srbije da uredjuje i obezbedjuje odbranu i bezbednost, taj najviši pravni akt naše zemlje poznaje dokument Strategija odbrane, ali ne i dokument Strategija nacionalne bezbednosti. Razlog za to, verovatno (?), jeste inercija, jer je strategiju odbrane imala i DZ SCG, ali nije strategiju nacionalne bezbednosti, iako su vršeni pokušaji da se taj dokument donese pre razdruživanja Srbije i Crne Gore. Stoga, bilo je potrebno da se strategija nacionalne bezbednosti prvo utvrdi pravnim aktom (što je učinjeno u Zakonu o odbrani iz 2007), a zatim i sprovede procedura njenog donošenja. Tako, Narodna skupština je 2009. godine usvojila ta dva bazna strategijska dokumenta. Verovatno u brzini da se donesu ta dva strategijska dokumenta,ispuštena je odredba o obavezi postojanja akcionih planova za sprovodjenje tih dokumenata. To je otklonjeno Izmenama i dopunama Zakona o odbrani 2015. godine, gde je uredjeno da Ministarstvo odbrane priprema te akcione planove. Na osnovu Strategije odbrane, a u skladu sa zakonom, predsenik Republike je 2010. godine usvojio Doktrinu Vojske Srbije. Pri tome, Doktrina Vojske Srbije je samo bazni dokument čitavog korpusa doktrinarnih dokumenata nižeg nivoa, a koji se donose od 2012.godine na ovamo.
Šta bih menjao u Strategiji nacionalne bezbednosti? Teorijski i praktično posmatrano, odredbe najviših strategijsko-doktrinarnih, razvojnih i planskih dokumenata (normative) menjaju se u skladu sa činiocima koji ih determinišu. I u postojećem dokumentu Strategija nacionalne bezbednosti je utvrdjeno da “savremena društvena kretanja su obeležena dinamičnim promenama u međunarodnim odnosima, koje nagoveštavaju da će se, pored postojećih, pojavlјivati i novi izazovi, rizici i pretnje bezbednosti, na koje je potrebno pravovremeno i adekvatno reagovati. Zbog toga, Strategiju nacionalne bezbednosti treba blagovremeno prilagođavati uslovima u kojima se implementira, a u funkciji zaštite nacionalnih interesa”.
Strategija nacionalne bezbednosti, pored činjenice da je kao dokument nismo imali u svojoj istoriji, doneta je u uslovima koji su bili ključni u tom trenutku i, treba biri realan, po ugledu na takav dokument u zemljama okruženja. Mislim da bi listanje dokumenta i stavljanje “primedaba” (sugestija) na odredjene stavove bio pogrešan pristup utvrdjivanju potreba za njegovim promenama (prilagdjavanje). Stoga, ukazao bih na četiri ključna činioca-osnove koja treba imati u vidu pri reviziji ovog dokumenta. To su teorijska, politička, ustavno-pravna i medjunarodna osnova.
Iako je tačna tvrdnja da je naša teorija bezbednosti nedovoljno razvijena, ipak, postoji obiman teorijski opus koji koristimo i koji treba primeniti i u izradi normativnih dokumenata. U teorijskom smislu posmatrano, značajna su dva aspekta. Prvo, nasušno je potrebno da se utvrdi korektan pojmovno-kategorijalni aparat koji koristi strategija, kako bismo izbegli različita odredjenja i definicije pojmova u raznim normativnim dokumentima. Ovo, pre svega, s razloga što strategija jeste krovni dokument u sistemu bezbednosti.Na primer, i sam pojam „strategija nacionalne bezbednosti“ različito je definisan u Zakonu o odbrani i u dokumentu Strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije. Tu je posebno značajno da se precizira: šta je strategija; šta su izazovi, rizici i pretnje bezbednosti; šta je sistem bezbednosti; koje su funkcije sistema bezbednosti i drugi kategorijalni pojmovi. Drugo, u teorijskom smislu, jeste sistemnost strategije. Naime, prema nekim podacima u Srbiji postoji preko 150 strategija, (nisu sve bezbednosne), a svaka strategija, de iure i de facto, jeste strategija države. Za utehu, nije to samo u nas slučaj. Na primer, u Hrvatskoj postoji 167 raznih strategija. Sistemnost strategije podrazumeva jednu krovnu strategiju i iz nje izvedene strategije na posebnom i pojedinačnom nivou. Naime, nije sve strategija.Norme praktične delatnosti, koje neki podvode pod strategiju, u stvari, jesu doktrina ili uputstvo. Treće, u teroisjkom smislu, jeste struktura samog dokumenta. Danas postoji mnoštvo dostupnih dokumenata pod nazivom strategija (nacionalne) bezbednosti. Potrebno je izvršiti analizu njihovih struktura i opredeliti se za jednu primenjivu formu, ili njihovu kombinaciju, ukoliko sami nemožemo doći do konsenzusa kako treba formalizovati takav dokument.
Politika nije sve, ali u svemu jeste. Sa druge strane, politika je ključni činilac determinisanja dokumenta kakav je strategija nacionalne bezbednosti, jer je strategija politički, a ne pravni dokument. Politička osnova (činilac) strategije, jeste nadogradnja na teoriju,odnosno njeno umešno praktično korišćenje u izradi strategije. Neki teoretičari kažu da je uloga politike da objasni šta se desilo i da precizno utvrdi šta i kao će se dogadjati u budućnosti kad je bezbednost zemlje u pitanju. Strategija, pre svega, jeste dokument koji se piše za odredjeni period budućnosti, koji može, a ne mora, da bude fiksno utvrdjen (na primer na 4 godine). Strategija se piše na granici prošlosti i budućnosti (sada) i prošlost uzima u obzir, ali se njome previše ne bavi. Osnovni pоlitički principi treba da budu konsenzus i kompromis. Konsenzus je stvar unutrašnje, a kompromis spoljne politike. U izradi strategije, politika mora da bude mudra. A mudra politika, izmedju ostalog, uvažiće kapacitete znanja institucija i pojedinaca naše zemlje i neće prepustiti izradu takvog dokumenta radnim timovima samo jedne institucije. Ovo s razloga, što politika mora da utvrdi viziju, misiju i ciljeve, a strategija da trasira put do njihovog ostvarenja. Mislim da u sadašnjem dokumentu Strategija nacionalne bezbednosti ima previše politike, a manje strategije. Posebno političko-pravno pitanje jeste nadležnost za pripremu nacrta dokumenta Strategija nacionalne bezbednosti. U nas je (zakonom) utvrdjeno da je to Ministarstvo odbrane. Uobičajeno u svetu (nije pravilo), strategije bezbednosti su u domenu spoljne politike, ali i eksperata raznih oblasti. Ali, u nas: (1) spoljna politika je „odmaknuta“ od pitanja bezbednosti, a (2) ministar spoljnih poslova čak i nije član Saveta za nacionalnu bezbednost.
Ustavno-pravna osnova (činilac) strategije jeste njena konkretizacija od Ustava, preko zakona i podzakonskih akata, u skladu sa domaćim i medjunarodnim pravom. Ova tvrdnja zadire u potrebe dogradnje Ustava, u kome bi se jasno precizirali vitalni nacionalni interesi Republike Srbije, kao i donošenje opšteg Zakona o bezbednosti Republike Srbije. Dakle, to je tema za neko buduće vreme. Činjenica je da Srbija nema Ustavom utvrdjene nacionalne interese, te ih je postojeća Strategija nacionalne bezbednosti determinisala, ali kao interese u sferi bezbednosti. Svakako, postoje i druge potrebe za promenu Ustava, u bezbednosno-odbrambenom smislu (prepoznavanje dokumenta Strategija nacionalne bezbednosti, polazne odredbe o vanrednom i ratnom stanju i vanrednim situacijama, odnos prema vojnoj neutralnosti i druge).
Međunarodna osnova polazi od činjenice da Srbija, kao i svaka druga država, egzistira u uslovima koji karakterišu procese u medjunarodnim odnosima. Strategija nacionalne bezbednosti treba da analizira bezbednosno okruženje u najširem smislu reči, pri čemu treba da izbegava kvalifikacije drugih. Drugo, Srbija je strateški opredeljena za članstvo u EU. U tom smislu, strategija nacionalne bezbednosti treba da ima kopču sa Globalnom strategijom Unije, kao i Zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom, kao delom Zajedničke spoljne i bezbednosne politike EU. Treći aspekt medjunarodne osnove strategije jeste opredeljenje prema vojnoj neutralnosti Srbije, odnosno ne pripadanje nijednom vojnom bloku. Činjenica je da takvo opredeljenje nije eksplicitno utvrdjeno niti u jednom našem normativnom dokumentu, osim u Rezoluciji Narodne skupštine iz 2007. godine. Iako je vojna neutralnost imanentna odbrani, stav o takvom opredeljenju naše zemlje mora da se nadje i u dokumentu strategija nacionalne bezbednosti, jer je to političko pitanje par exelans.
- Kakav je Vaš stav prema izazovima, rizicima i pretnjama bezbednosti Republike Srbije?
Odnos prema izazovima, rizicima i pretnjama bezbednosti ima teorijski i praktičan aspekt. U teorijskom smislu reč je o izvorima, oblicima i nosiocima ugrožavanja bezbednosti, koje je pragmatizam preimenovao u izazove, rizike i pretnje. U praktičnom smislu posmatrano, identifikacija izazova, rizicka i pretnji bezbednosti, najčešće, satavni je deo strategije bezbednosti (logično) brojnih zemalja sveta, ali i strategije odbrane (po inerciji, ili ako nema strategije bezbednosti). U Republici Srbiji su 2009.godine u Strategiji nacionalne bezbednosti identifikovani izazovi, rizici i pretnje bezbednosti. Činjenica je da su ti termini (pojmovi) upotreblejni kao sintagma, a ne kao pojmovi različitog karaktera i nivoa opštosti. Odnosno, svi ti pojmovi su upotrebljeni sa aspekta negativne konotacije prema bezbendosti naše zemlje. To, i teorijski i praktično, nije korektno. Naime, izazov, sam po sebi ne mora da bude negativan. Na primer, izazov za Srbiju danas jeste potencijalno člantsvo u EU, pa i NATO, u izvesnom smislu. Čak ni rizik ne mora da ima negativnu konotaciju. (narodna izreka: Ko reskira – profitira). Drugo, izazovi, rizici i pretnje u Strategiji nacionalne bezbednosti su,uglavnom, pobrojani, po ugledu na strateška dokumenta nekih zemalja okruženja. Treće, i u Strategiji odbrane Republike Srbije govori se o izazovima, rizicima i pretnjama, ali odbrani (ne bezbednosti) Srbije, te, iako se i takav naslov nalazi u navedenom dokumentu, u tekstu su razrađene samo pretnje. To je metodološki nekorektno.
Danas su bezbednosne strategije brojnih zemalja javni dokumenti, dostupni najširoj javnosti. U tim dokumentima se može pronaći i identifikacija izazova, rizika i pretnji bezbednosti. Činjenica je da samo „veliki“ neposredno govore o izazovima i pretnjama, dok se „mali“, najčešće, uopšteno izjašnjavaju. To ima logiku. U tim dokumentima moguće je identifikovati rizike i pretnje koji se pojavljuju u svim strategijama (npr. terorizam), one koji se pojavljuju u većini strategija i oni koji su specifikum za pojedinu zemlju (na primer, jednostrano i protivpravno proglašenje nezavisnosti Kosova, kad je naša strategija u pitanju). Identifikacija izazova, rizika i pretnji bezbednosti data u bezbednosnim strategijama jeste jedno, dok je njihova analiza u planskim i razvojnim dokumentima nešto drugo. Svakako, odnos prema izazovima, rizicima ipretnjama bezbednosti u planskim i razvojnim dokumentima bezbednosno-odbrambenog karaktera jesu pod najvećom tajnošću u svim zemljama. I to je razumljivo.
Ugrožavanje bezbednosti država, teorijski posmatrano, ima spoljni i unutrašnji karakter. U savremenim uslovima evidentna je sprega spoljnih i unutrašnjih oblika i nosilaca ugrožavanja bezbednosti. Činjenica je da, uopšteno posmatrano, najveći značaj u bezbednosnim strategijama,i dalje, pridaje se spoljnom (vojno-oružanom) ugrožavanju bezbednosti. Čak je, globalno posmatrano, ne sceni svojevrsni povratak realizma iz doba „hladnog rata“ (država, moć, vojna moć – trka u naoružavanju), ukoliko je uopšte taj pravac (realizam) i bio napušten od strane velikih sila. Sa druge strane, brojni analitičari upozoravaju na tzv. nevojne oblike ugrožavanja bezbednosti, medju kojima se ističu: ugroženost životne sredine; ugroženost zdravlja ljudi; siromaštvo;tehničko-tehnološke nesreće;trgovina ljudima i narkoticima; organizovani kriminal i drugi. Izuzetnu pažnju, s pravom, privlače medjunarodni terorizam i migracije stanovništva sa ratom zahvaćenih područja.
Srbija, od početka raspada bivše SFRJ, u bliskoj prošlosti je „na svojoj koži“osetila najdrastičnije oblike ugrožavanja bezbednosti. Stoga, ugroženost bezbednosti naše zemlje ne može se posmatrati izvan regiona kome pripada. Šta je sada Zapadni Balkan, kad je Hrvatska postala članica NATO i EU,Albanija je članica NATO i kandidat za članstvo u EU, a i Crna Gora je ušla u NATO, verovatno brzo i u Uniju? Izuzetan izazov i veliki rizik ugrožavanja bezbednosti jeste homogenizacija prostora na nacionalnoj osnovi. Tamo gde to nije učinjeno (BiH, Makedonija i Srbija) ostali su najveći bezbednosni problemi na tzv. zapadnom Balkanu. Medjunacionalna napetost, ali u manjem obimu, prisutna je i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj. Rešenje čijeg nacionalnog pitanja je „na redu“, (albansko, srpsko…), pitaju se analitičari. Previše istorije, a premalo strategije u regionu, što „točkom istorije“, štoiz raznih interesa, nameće uplitanje velikih sila. .
Jedan od mogućih pristupa reviziji izazova, rizika i pretnji bezbednosti Srbije treba da pođe od toga šta je bezbednost, sa jedne i štačini državu (teritorija, stanovništvo i ustavni poredak), sa druge strane, te da se, u tom smislu, odredimo prema izazovima i pretnjama. Jer, teritorija se brani, a stanovništvo i ustavni poredak štite. Svakako, taj fokus na nacionalnu bezbednost, mora da obuhvati i izazove i pretnje po medjunarodne vrednosti koje prihvatamo i podržavamo, jer smo deo medjunarodnog poretka. Pri tome, treba odvojiti izazove od pretnji, a rizici ostaju procenjiva kategorija i posebno se ne navode.
U skladu sa navedenim, treba revidirati odnos prema izazovima, rizicima i pretnjama bezbednosti u Strategiji nacionalne bezbednosti. Za to nije potrebna posebna nauka, već umešnost strategista i mudrost političara da to prihvate.
- Najširoj javnosti u Republici Srbiji nije uvek najjasniji pojam vojne neutralnosti. Šta za Vas znači vojna neutralnost i da li je moguće da Srbija ostane vojno neutralna država?
Opšta i vojna neutralnost su mehanizmi medjunarodnih odnosa poznati unazad nekoliko vekova. Logično, kako su se odvijali procesi u medjunarodnim odnosima, tako se menjao i odnos prema tim vrstama neutralnosti. Ono što jeste interesantno, o vojnoj neutralnosti se, uglavnom, govori samo kad je Evropa u pitanju, uz sporadično pominjanje i nekih zemalja izvan „starog kontinenta“ (Turkmenistan), iako je činjenica da je danas u svetu postoji više vojnoneutralnih nego zemalja koje pripadaju nekom vojnom bloku.
Za razliku od opšte, vojna neutralnost je imanentna odbrani i, u suštini, podrazumeva nepripadanje nijednom kolektivnom sistemu odbrane, odnosno vojnom bloku. To je političko, a ne pravno pitanje. Implicitno, vojna neutralnost se može prepoznati u članu 51. Povelje UN, (pravo države na samoodbranu), dok je eksplicitno ta neutralnost navedena u Završnom dokumentu KEBS-a iz Helsinkija 1975. godine. Medjutim, završni dokument KEBS-a je deklaracija, koja nema pravni karakter, pa ni posledice.Odnos prema vojnoj neutralnosti u savremenim medjunarodnim odnosima je različit. Tako, možemo govoriti o nekoliko aspekata tog odnosa:
(1) vojna neutralnost u savremenim međunarodnim odnosima jeste transformacija stalne neutralnosti nastale u istorijskom kontekstu prevrednovanja odnosa prema ratu u poimanju nove paradigme izazova, rizika i pretnji bezbednosti,
(2) vojna neutralnost je zvanično proklamovana i praktičnim postupanjem države potvrđena odluka o nepripadanju nijednom vojnom savezu, prvenstveno u sferi odbrane,
(3) vojna neutralnost je neposredan izraz mirolјubive politike države i njenog suzdržavanja od učešća u ratu između drugih država, izuzev u ratu koji toj državi bude nametnut,
(4) vojna neutralnost ima uporište u Povelјi UN (član 51.), odnosno na priznatom pravu svake države na samoodbranu, kao i Završnom dokumentu iz Helsinkija (1975), gde se ta neutralnost eksplicitno utvrđuje (priznaje) i (5) vojna neutralnost može da bude predmet međunarodnog priznavanja (Turkmenisatn , na primer) ili nametanja statusa nekoj državi, ili “prećutno” priznat status, bez formalno utvrđenih dokumenata.
O vojnoj neutralnosti Srbije počele su stihijne i organizovane rasprave nakon što je Narodna skupština 2007. godine, u Rezoluciji Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije, u tački 6., utvrdila: Zbog ukupne uloge NATO-a, od protivpravnog bombardovanja Srbije bez odluke SB do Aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO „konačan organ” vlasti u „nezavisnom Kosovu”, Narodna skupština donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka po tom pitanju.
Ukoliko zanemarimo partijska i interesna „prepucavanja“ u vezi vojne neutralnosti, možemo reći da preovladavju dve krajnosti: (1) da NATO i (2) ne NATO. Indikativno je to što u toj polarizaciji, „da“ i „ne“ NATO, kao kontrateg pojavljuje se Rusija. Ako prihvatimo tezu da bi ulazak Srbije u NATO „izazvao gnev“ Rusije, to ne mora da znači da neulazak Srbije u NATO, a priori, podrazumeva vezivanje za Rusiju. Svakako, približavanje Srbije Rusiji, NATO ne bi blagonaklono posmatrao. Vojnu neutralnost Srbije, stoga, treba posmatrati u relacijama „ni Rusija-ni NATO“ (članstvo), odnosno „i Rusija-i NATO“ (partnerstvo). Logična rezultanta tih relacija, uvažavajući i druge faktore, jeste članstvo u EU. Ali, da bismo bili krektni, moramo sagledati uslove u kojima je Narodna skupština proklamovala vojnu neutralnost 2007. godine.
Uslovi neke pojave su sve druge pojave koje svojim delom ili u celini utiču na proizvođenje te pojave. Tako kaže teorija. U analizi društvenih procesa znčajno za analizu jeste poznavanje početnih i graničnih uslova u kojima se ti procesi odvijaju. Odnos početnih i graničnih uslova u vreme proklamovanja vojne neutralnosti Srbije prikazan je u Tabeli 1.
Tabela 1. Početni i granični uslovi u Srbiji pri proklamovanju vojne neutralnosti
Istorijski posmatrano, ne treba posebno istraživanje, postojale su i postoje vojnoneutralne države (Švajcarska, Austrija, Irska, Finska, Švedska, Malta, Kipar….). Neko će reći – nismo mi ni Švajcarska ni Austrija. Tačno, mi smo Srbija, zato nismo ni Hrvatska ni Crna Gora. Najveći deo svog bitisanja u raznim državnim entitetima, izuzimajući periode ratova, Srbija (Jugoslavija) je bila vojnoneutralna. Opet će neko reći – tako je odgovaralo i zapadu i istoku? Opet tačno, zato ne treba stavljati prst u oko ni „zapadu“ ni „istoku“. Pri tome, ne treba zaboraviti da je u ratovima koji su bili nametnuti, Srbija uvek bila na pravoj strani.
Da li Srbija može da ostane vojno neutralna država, jeste pitanje za milion dolara. Šalu na stranu, ovo je par exelans pitanje koje zehteva principijelan (ne emotivan) odgovor. Svakako, to je pitanje za najširi konsenzus, a ne stvar bilo čijeg pojedinačnog mišljenja. Odgovor na to pitanje možemo potražiti u istorijskim, političkim i bezbednosnim relacijama.
U političkom smislu posmatrano, vojna neutralnost spada u domen spoljne politike, iako su spoljna i unutrašnja politika dvojnost jednog. Da Srbija ima Spoljnopolitičku strategiju („na papiru“) lakše bismo mogli analizirati ovaj aspekt. Ovako, što preko usmenog predanja (izjava zvaničnika), što deklarativno zapisanog, mi se bavimo tzv. stubovima spoljne politike. Tako, bivši predsednik Srbije Boris Tadić, prilikom potpisivanja strateškog partnerstva sa Kinom, prvi put je upotrebio tzv. četiri stuba spoljne politike: SAD, Rusija, EU i Kina. O tzv. četiri stuba spoljne politike postoji i zapisan trag u Beloj knjizi odbrane (2010), ali na drugačiji način. Ti stubovi, u Beloj knjizi odbrane determinisani su kao: (1) strateško opredljenje za punopravno članstvo Srbije u EU, (2) regionalna saradnja radi stvaranja povoljnog bezbednosnog okruženja, (3) unapredjenje odnosa Srbije sa SAD, Kinom i Ruskom Federacijom i (4) inteziviranje odnosa sa državama Afrike i Latinske Amerike. Bivši ministar odbrane Srbije (Zoran Đorđević), na jednom naučnom skupu reče da treba razmišljati i o petom stubu spoljne politike, pri čemu je apostrofirao Veliku Britaniju koja napušta EU. Spoljna politika je stvar kompromisa, a unutrašnja princip konsenzusa. Principijelno, zvanična spoljna politika nijedne velike sile, (a veliki se pitaju!), posebno ne SAD ili Rusije, a ni Kine ili EU, nije (bar javno) dovela u pitanje vojnu neutralnost Srbije.
U bezbednosnom smislu posmatrano, ne postoji nijedna neutralna država na svetu, pa to nije ni Švajcarska, jer je vojna neutralnost, pre svega, imanentna odbrani. Srbija je članica UN i OEBS, ali i brojni bezbednosnih inicijativa orijentisanih ka regionu kome pripada. Kao članica sistema kolektivne (UN) i regionalne (OEBS) bezbednosti, Srbija prihvata obaveze koje iz tog članstva proitiču, što i praktično pokazuje. Sa druge strane, naš strateški princip (strategija nacionalne bezbednosti) jeste kooperativna bezbednost, u najširem smislu te reči. Kooperativnost (deklarativna i saradnja na terenu) po nizu bezbednosnih pitanja, ne mora, a priori, da podrazumeva (niti to jeste tako) i vojno svrstavanje uz neki vojni savez. To ne treba dokazivati. Ali, navedimo neke aktivnosti: Srbija aktivno učestvuje u svim regionalnim inicijativama koje imaju bezbednosni predznak; Srbija učestvuje u mirovnim operacijama pod mandatom UN i EU; ima bilateralne i multilateralne sporazume po raznim bezbednosnim (nevojnim) pitanjima sa mnogim državama Evrope i Rusijom i Amerikom; snage Vojske Srbije učestvuju u vežbovnim aktivnostima sa snagama NATO i Rusije (ODKB) i tako redom. Dakle, zalaganje za stabilno bezbednosno okruženje, kao i učešće u izgradnji mira i bezbednosti u regionu i u svetu, jeste naše opredeljenje i jedna od misija i Vojske i civilne odbrane. Dakle, bezbednosni aspekt nije u suprotnosti (nije „kočnica“) sa proklamovanom vojnom neutralnošću Srbije.
Da li će Srbija ostati vojnoneutralna država, teško je proceniti, jer u istoriji medjunarodnih odnosa nema konačnih rešenja. Svakako, to neće zavisiti samo od nas samih. To je realnost medjunarodnih odnosa, istorijski posmatrano. Kad naidje oluja, samo velike stene izdrže njen udar, a mali kamenčići se ko prašina vinu u nepoznatu daljinu.
Naslovna Foto 1 preuzeta sa :Radio Slobodna Evropa.
Foto 2 -Istraživački centar za odbranu i bezbednost
Intervjuisala Jasmina Andrić