Geopolitička pomeranja koje je izazvalo Arapsko proleće i dalje oblikuju i utiču na politiku regionalnih ali i svetskih sila prisutnih na Bliskom istoku. U proteklih nekoliko godina epicentar političkih i vojnih dešavanja je definitivno bio na teritoriji Iraka i Sirije, tačnije na teritoriji Islamske države. Ova teroristička tvorevina, koja verovatno najbolje upada u okvire tzv. rogue state definicije, predstavlja i dalje jednu od najvećih bezbenosnih pretnji kako tog regiona tako i sveta. U proteklih godinu dana zahvaljujući vojnoj koaliciji predvođenoj Sjedinjenim Američkim Državama (Inherent Resolve), ali prvenstveno neprekidnim dejstvima ruskih, sirijskih i iranskih borbenih snaga teroristi Islamske države su uspešno suzbijeni, a njihova dejstva zanačajno ograničena. Na prvi pogled ovo se može činiti kao veliki uspeh svih političkih aktera na Bliskom istoku, da uprkos svojim oštrim razlikama na međunarodnom nivou uspeju da nađu zajednički put i reše ovako ozbiljan problem koji je predstavljao pretnju globalnih razmera. Uprkos ovakvom uspehu realizam međunarodnih odnosa ne dozvoljava da se geopolitička igra zaustavi, pa makar ni na trenutak. Regionalnim igračima su podeljene nove karte koje će morati da odigraju ali u malo drugačijem ambijentu.
Iako je do sada težište bilo u Siriji i Iraku gde su se lomila koplja ne samo regionalnih već i globalnih sila, Jemen koji je oduvek bio u drugom planu počinje da zauzima bitno mesto u borbi za premoć na Bliskom istoku. Jemen čiji su prekomorski susedi afričke države, koji neumitno upada u sve dublju humanitarnu krizu, Jemen u kome bukti građanski rat već godinama, država koja ima ozbiljne potencijale da postane baza AQAP-u (Al Qaeda in the Arabian Peninsula) takođe je i od izuzetnog značaja najvećim rivalima na Bliskom istoku tj. Saudijskoj Arabiji i Iranu. Od samog početka turbulentnih dešavanja u regionu mogli smo da vidimo obračun, iako ne uvek jasno izražen, između Sunitskog i Šitskog hegemona na Bliskom istoku. Za sada kako se situacija raspliće Iran dobija nesumjivo vođstvo i u Iraku i u Siriji. Šitske paravojne formacije na čelu sa Hezbolahom se doživljavaju kao oslobodioci, čak i od strane sunitske populacije, koji spašavaju narod od krvoločnih terorista. Kopneni uspesi sirijske, pa i donekle iračke vojske, se direktno ili indirektno povezuju sa Iranom i sa posebnim ogrankom Iranske revolucionarne garde tj. jedinicom Kuds (the Quds Force). Naravno iranska igra se tu ne završava. Haos koji je nastao i koji idalje traje u Jemenu, Teheran vidi kao mogućnost da preko proksija, tačnije Huti pobunjenika, indirektno dejstvuje na Arabijskom poluostrvu i eventualno uzdrma saudijsku moć. Ovakva dešavanja koja se maltene odvijaju u samom “dvorištu” Rijada su nedopustiva, a ozibljnost ove situacije dalje potvrđuje i najnovije obraćanje američkog ambasadora pri Ujedinjenim nacijama Niki Hejli. Naime ambasadorka Hejli u najnovijem obraćanju novinarima prikazuje ostatke iranske balističke rakete koju su Huti ispalili na snage Saudijske Arabije. Ova vest je vrlo brzo počela da liči na ozbiljnu optužnicu protiv Irana i njegovog učešća u Jemenu. Sa druge strane sam pristup ovom dešavanju ambasadorke Hejli je vrlo sličan onom kod Kolina Pauela koji je takođe iznosio ozbiljne dokaze o postajanju oružija za masovno uništenje ispred Ujedinjenih Nacija kojim je kasnije i započeta invazija Iraka. Iako se Teheran brani da su dokazi fabrikovani i da takvo oružije nije isporučivano pobunjenicima, vrlo teško će biti izboriti se sa medijskom moći koja je ipak na suparničkoj strani.
Ovaj događaj neće navesti Ameriku niti njene saveznike da odmah reaguju protiv Irana, ali svakako će doprineti tzv. izgradnji narativa koji u jednom trenutku može da postane dovoljno dobro opravdanje, ako ne za vojnu akciju onda sigurno za uvođenje novih sankcija toj zemlji. Iran igra jednu opasnu geopolitičku igru, ali je igra u pravo vreme. Uprkos tome što nova američka administracija nema nimalo dobronameran pristup Teheranu, dešavanja u regionu idu Iranu na ruku. Pored toga što je ojačao svoj uticaj u Iraku, Siriji i Libanu politička dešavanja u Saudijskoj Arabiji koja su otpočela sa dolaskom novog princa kao i neuspeh Rijada da razreši situaciju u Jemenu i da se obračuna sa pobunjenicima su pokazatelji koji jasno oblikuju spoljno-političke kalkulacije Irana. Žerard Čalijant (Gérard Chaliand) franuski geopolitičar smatra da je glavni pobednik u sirijskom konfliktu Iran, zahvaljujući vrlo jasnoj strategiji i konzistenciji u samom pristupu ka ovim dešavanjima. Ako Teheran uspe da konsoliduje svoj položaj u bliskom susedstvu može se očekivati i da će se odlučiti na neke opasnije poteze, a Jemen može da posluži kao nova ratna pozornica za njegovu igru.
Foto izvor: http://checheninfo.ru
Autor Igor Pejić