ČINJENICA, ISKAZ, STAV I SUD KAO BEZBEDNOSNI DISKURS

Koliko puta smo čuli – ubi me prejaka reč. Pri tome, svako od nas ima svoju percepciju šta navedeni iskaz znači. Reč (jezik ili diskurs) jeste osnovno sredstvo sporazumevanja medju ljudima – ljudi se vežu za reči, a volovi za rogove ( i to smo čuli nebrojeno puta). Zbog „reči“ su države ratovale, raspadali se brakovi, mrzelo i volelo, verovalo u bolje, veće, lepše, ili gubila nada, a „nada poslednja umire“.

Dakle, povoda da o svakodnevnom diskursu prozborimo ima napretek, a posebno kad je bezbednost u pitanju. Ovoga puta pokušaćemo da (bezbednosni) diskurs smestimo u forme logičkog mišljenja – činjenica, iskaz, stav i sud.

ČINJENICA

Činjenica je misaono-čulnom delatnošću utvrđeno objektivno-realno postojanje izvesne stvari, pojave, procesa, delovanja, osobine ili odnosa.

Kada se za neku pojavu, proces ili osobinu, kaže da je to „činjenica“, onda se misli da  ta pojava, taj proces i ta osobina objektivno i realno postoji. Kako kaže Ostoja Krstić: „činjenica je ako se nešto utvrdi i takva tvdrnja verbalno saopšti ili iskaže u pisanoj formi“.  Objektivno-realno postojanje jeste bitna odlika činjenice, ali činjenice nisu prosti elementi ili delovi objektivne stvarnosti jer ne postoje nikakve „čiste činjenice“, nezavisno od samog procesa saznanja, pa i od njegovih subjektivnih činilaca. Mi ne možemo konstatovati nikakvu, pa ni najprostiju činjenicu bez ili mimo osnovnih faktora saznajnog procesa, a to su praksa kao čulna delatnost i teorija kao misaona strana celovite delatnosti.

Jedan od cilјeva nauke uopšte, jeste utvrđivanje novih i/ili potvrđivanje ili objašnjenje postojećih činjenica. Utvrđivanje činjenica vrši se neposredno čulnim opažanjem, zatim, posredno, spravama, aparatima i putem eksperimenata (fizičko-hemijskih, bioloških, fizioloških, psiholoških) i, najzad, putem prakse ili ogleda društveno-istorijskih.

Osnovna odlika i suštinska vrednost činjenice jeste njena objektivnost. Međutim, svaka činjenica, kao rezultat lјudskog saznanja, potiče iz opažanja nekog objekta ili svojstva, pa je, samim tim, i subjektivne prirode. Zbog toga se činjenice vremenom menjaju i/ili koriguju. U protivnom, kada bi činjenice predstavlјale deo objektivne stvarnosti i bile potpuno nezavisne od spoznajnih subjekata, one bi, samim tim, bile večne i nepromenlјive. Zato o spoznajnom procesu i govorimo kao o subjektivnom odrazu objektivnih prilika i okolnosti. Stoga, naročito je teško ne samo isklјučiti nego bar odrediti ulogu subjektivno-čulnih činilaca u konstatovanju činjenica, i to ne samo u običnoj nego i u strogo naučnoj praksi. Tako, na primer, za nečije subjektivno iskustvo može biti nesporno da je u prostoriji hladno, ili da je hladnije nego malopre, dok objektivno može biti sasvim obrnut slučaj, jer to može biti posledica grozničavog stanja osobe koja opaža.

Shvatanje i utvrđivanje činjenica menja se u zavisnosti od promene oba osnovna momenta svih činjenica, a to su (1) čulno-praktični momenat i (2) idejno-teorijski momenat. Shvatanje činjenica menja se na osnovu promene teorijskog momenta, dok se promena konstatacija činjenica menja na osnovu promene oba, a naročito praktičnog momenta.

ISKAZ, STAV i SUD

Iskaz, kako je zapisao veliki metodolog Šešić, jeste svaka kombinacija govornih znakova, tj. reči ili simbola, kojima se iskazuje bilo koja misao. Iskaz nije apsolutno proizvolјna kombinacija reči, nego je to ona kombinacija reči ili simbola kojom se izražava izvesna misao. Iskazi je, na primer, sledeći jezički izraz: „Sasvim je moguće da se uspostavi javni red i mir na jugu Srbije“.

U stvarnosti, iskazi mogu biti kako smisaoni, tako i relativno besmisleni. Potpuno besmislen jezički izraz nije iskaz, odnosno pravi iskaz ima određeno smisaono značenje.

Stav je smisaoni iskaz postularne određene saznajne vrednosti, a Logički sud je stav određenog predmetnog smisla i određene saznajne vrednosti.

U relaciji iskaz-stav-sud bitno je uočiti kretanje smisaonog značenja od bilo koje konstatacije – iskaz, preko konstatacije određene saznajne vrednosti – stav, do čvrste konstatcije predmetnog smisla sa saznajnom vrednošću – sud. Iako naizgled, nije lako praviti granicu između stava i suda, ipak ta granica postoji. Praveći razliku između stava i suda, Šešići kaže: „Uopšte uzev, možemo reći da je za odnos između stava i suda bitna relacija ovih iskaza prema njihovoj saznajnoj vrednosti: ako se jednim predmetno misaonim iskazom istinitost, lažnost ili verovatnoća samo pretpostavlјaju, onda je takav iskaz – stav, ako je, međutim, tim iskazom potpuno određena saznajna vrednost, tj. istinitost, lažnost ili stepen verovatnoće, onda takav iskaz jeste – sud“.

 

ZAŠTO SMO PRETHODNO NAVELI?

U eri masovnih i modernih medija – činjenica je da smo svakodnevno zatrpani brojnim “informacijama”, posebno s bezbednosnog aspekta posmatrano, da se prosto pitamo – o čemu se tu radi: šta je tu iskaz, šta stav, a šta sud? Posebno su interesantne polemike “jedan na jedan”, koje se, neretko završavaju – POVUCI REČ! Navedimo samo dva primera.

  1. Predsednik Irana “Amerikanci moraju dobro da razumeju da je mir s Iranom majka svetskog mira i da je rat s Iranom majka svih ratova”. Predsednik SAD (Tramp): “Nikada više nemojte pretiti SAD ili ćete se suočiti s posledicama kakve je malo ko u istoriji doživeo. Više nismo zemlja koja će da prihvata vaše poremećene poruke nasilja i smrti”.
  2. Patrijarh Irinej: položaj Crkve u Crnoj Gori je gori nego u vreme osmanske okupacije, a status Srba je kao u doba ozloglašene fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Predsednik Crne Gore (Đukanović): „Moj jedini komentar na to što navodite (ocena patrijarha Irineja) mogao bi biti da niko normalan tako nešto ne može pomisliti, a kamoli izgovoriti. Očekujem da to patrijarh demantuje”.

Činjenica je da su navedene reči imenovanih prenete u medijima. Ako verujemo medijima, postavlja se mnoštvo pitanja, medju kojima je ključno – na osnovu kojih činjenica su imenovani rekli to što su rekli? Ali prvo da vidimo šta je tu iskaz, šta stav, a šta sud.

U prvom primeru, radi se od dva politička stava vodećih ličnosti dve zemlje koje nisu u prijateljskim odnosima. U drugom primeru reč je o jednom stavu, koji ima prizvuk suda, izrečen od strane crkvenog poglavara (patrijarh Irinej), i jednom iskazu, koji ima prizvuk (političkog) stave, izrečen od strane političkog lidera jedne zemlje (predsednik Đukanović).

Primarne činjenice na koje se pozivaju lica koja su rekli to što su rekli su različitog konteksta. Prvo, patrijarh Irinej je svoj stav-sud o položaju SPC i Srba u Crnoj Gori izneo, kako on navodi, na osnovu saznja – lične percepcije objektivne stvarnosti. U istom primeru, predsednik Đukanović je rekao (iskaz) to što je rekao na osnovu prenete mu vesti o tome šta je rekao patrijarh Irinej o predmetnoj stvari i stave da očekuje da to patrijarh demantuje.

Drugo, predsednik Irana je svoj stav izneo, takodje, na osnovu lične percepcije objektivne stvarnosti, posebno – odnos SAD prema Iranu. S druge strane, prdsednik SAD Tramp je svoj stav izneo na osnovu tumačenja (lične percepcije ili mu je neko to tako sugerisao) toga što je rekao predsednik Irana, odgovarajući mu naizgled “istom merom” –  sa pozicije  moći (sile) SAD.

Dakle, u oba primera radi se o “izvedenim” činjenicama, odnosno ličnom vidjenju navedenih lica o objektivnoj stvarnosti, kao delu njiohove percepcije. Primarno, prenete izjave u oba primera jesu na nivou stavova, pri čemu izjava patrijarha Irineja ima prizvuk suda.

Za nauku su najznačajniji sudovi izneti na osnovu činjenica. Zato je do sudova teško doći, a kad se do njih dodje, diskurs kojim se saopštavaju može da bude PREJAKA REČ. Bezbednosni diskurs danas, nažalost, obiluje prejakim rečima.

Prof.dr Božidar Forca