SABIRANJE, ODUZIMANJE, MNOŽENJE I DELJENJE
Nekada davno, dok sam još bio osnovac, postojao је vrlo popularan dečiji list u kome je bila i rubrika – verovali ili ne, ali sve je istina. Svašta smo mogli pročitati u toj rubrici i, verovali ili ne, u sve smo verovali. Danas sam deko troje unučadi, dosta čitam (to je deo mog posla, ali i uloga deke) i, verovali ili ne, u ništa ne verujem. Medjutim, od kada je nastalo pismo, sve što nije zapisano, kao da se dogodilo nije.
SABIRANJE: 12+15= 1 (zamalo)
Evropa – Evropljanima! Kako duboko, široko, dalekovido izgledaše navedena izreka, ma kome je pripisali.
Prve integracije na prostoru Evrope, nakon Drugog svetskog rata težišno su opredeljene njegovim ishodom i potezima pobednika. Pobednici zabodoše kočiće oko prostora do kog su (vojno) stigli i istakoše upozorenje – ovuda nećeš proći. Političko-vojne integracije tzv. zapada (NATO i ZEU) i istoka (VARŠAVSKI UGOVOR), pratila je jedna rudimentarno političko-ekonomska orgnizacija u stvaranju, koja će 1992. godine dobiti formalan naziv – Evropska unija.
Od Zajednice za ugalj i čelik, preko Zajednice za atomsku energiju do Evropske ekonomske zajednice, nizale su se integracije prvenstveno zapadnoevropskih zemalja, u čiji sastav su ušle i gubitnice Drugog svetskog rata.
Političko-vojne integracije su skoro pola veka držale svet u strahu od novog sukoba, kada je jedna strana „posustala“ i ostala bez daha u trci u naoružavanju. Svet je odahnuo – nema velikog rata.
Koristeći nastalu situaciju, političko-ekonomska organizacija je formalno obznanila svoj dotadšnji organizacioni proces u trostubovsku strukturu, pod nazivom Evropska unija, koju je činilo 12 zemalja članica. Nošena idejom Žana Monea da ne sme ostati samo na integrcaiji oko uglja i čelika, odnosno da mora izrasti u snažan politički subjektivitet, EU posle Hladnog rata kreće ka federaciji i Ustavu. Prvi koraci su bili usmereni na proširenje članstva. Tako, 1995 (tri), 2004 (deset – prasak), i 2007 (dve), Unija narasta na 27 država članica (posle Lisabonskog ugovora je primljena Hrvatska, 2013). Paralelno s proširenjem teče proces izrade i usvajanja Ustava EU. Taj poduhvat propada 2005. godine. Unija, brže bolje, priprema samit (2007) u Lisabonu (Portugalija) i usvaja Lisabonski ugovor. Taj ugovor, koji mnogi nazivaju najreformskijim u istoriji EU, delimično je redigovao odredbe Nacrta ustava, a stupio je na snagu 2009. godine.
Da im ne bi zamerali (Kisindzer) kako ne znaju koga da pozovu na telefon, kada zovu EU, u Uniji su Lisabonskim ugovorom, izmedju ostalog, ukinuli trostubovsku strukturu, utvrdili instituciju predsednika Evropskog saveta (predsednik EU) i, formalno-pravno, postali jedan subjektivitet. U Savetu bezbednosti UN, pak, nema stolice EU, već „sede“ Francuska i Ujedinjeno Kraljevtsvo. Tako, sabiranje u (oko) EU, zamalo da dobije zbir 1.
ODUZIMANJE: 28-1=0 (možda)
Političko-ekonomska integracija (organizacija) nema snagu, u pravom smislu te reči, ako izostaje snažna vojna komponenta, jer jaka ekonomija i vojna snaga daju političku moć i uticaj. Svesna toga (Moneova poruka), EU nastoji da stvori sopstveni vojni potencijal, prvo funkcionalno a i orgnizaciono posmatrano. Naime, činjenica je da je vojni efektiv Unije (Zapadnoevropska unija), za vreme Hladnog rata, ostao u senci NATO. Prestankom Hladnog rata, SAD su uspele da održe NATO u životu, iako se raspao Varšavski ugovor. S druge strane, s obzirom da je većina država članica EU, ujedno i u članstvu NATO, ZEU je prvo dobio kvalifikaciju „poluge NATO u Evropi“, a zatim se (2011) godine potpuno „utopio“ u EU.
U tom smislu, EU (2003) donosi svoju bezbednosnu strategiju i snažnije kreće u proces izgradnje i očuvanja mira u svetu (mirovne misije i operacije, formranje borbenih grupa EU). Danas, EU vodi 16 mirovnih misija i operacija (10 civilnih i šest vojnih).
Ključni aspekt iskaza vojne snage Unije, ipak, jeste ODBRANA EU. U Lisabonskom ugovoru, prvi put se EU jasno opredeljuje za samostalnu odbranu (kada ES donese takvu odluku, član 42. LU), ali „miri“ i ostale opcije. Naime, s obzirom da su 22 države članice EU ujedno i članice NATO, druga opcija jeste snažna uloga Alijanse u odbrani EU. Treća opcija jeste pravo država na samoodbranu, jer je šest članica EU vojno neutralno (Austrija, Švedska, Finska, Irska, Malta i Kipar). Medjutim, i u toj neutralnosti, LU je uspostavio mehanizam „solidarnosti“, odnosno obaveze pružanja pomoći državi članici ukoliko bude vojno napadnuta (slično članu 5 Vašingtosnkog ugovora o formiranju NATO).
Lisabonski ugovor je uspostavio još jedan institut značajan za odbranu, a to je stalna strukturalna saradnja (čl.42:7 i čl.47), poznata pod nazivom PESCO. Tako, 2017. godine 23 države članice EU potpisuju taj sporazum, koji su brojni analitičari imenovali početkom stvaranja „vojske EU“. Trend ka sopstvenoj odbrani Unije snažno podržavaju Nemačka i Francuska, a protive se Ujedinjeno Kraljevstvo i još neke države.
Krajem prve, a posebno u drugoj deceniji ovog veka, Unija zapada u snažne probleme, koji imaju unutrašnji i spoljni kontekst. EU zapada u krizu sopstvenog identiteta i daljeg puta, što dovodi do vidne polarizacije unutar njenog bića. U takvim uslovima, Ujedinjeno Kraljevstvo sprovodi referendum o napuštanju EU (mehanizam uspostavljen čl. 50 LU), gde se većina izjašnjava za izlazak iz Unije. Tako, počinje proces poznat pod nazivom Bregzit, koji još traje, a trebalo je da se završi 29.marta 2019. Kako neki kažu, ispade da je teže izaći iz EU nego li u nju ući.
Oduzimanje je evidentno proces koji teče u EU, a razlika 28 – 1 može da bude 0, zavisno s kog aspekta se posmatra. U bezbednosno-odbrambenom smislu, o toj razlici se pre nekoliko godina izjasnio generalni sekretar NATO, Stoltenberg, rekavši: izlaskom UK iz EU, izvan Unije ostaje 85% vojnih efektiva Alijanse, koji su nedovoljni za suprostavljanje pretnjama kakva je Rusija, na primer. Ovih dana, pak, Stoltenberg poručuje Makronu: NATO i EU su dve strane iste medalje!?
MNOŽENJE I DELJENJE = BURE BARUTA
Umorila se EU od proširenja nakon prijema Hrvatske (2013), a i pre tog čina. A primala je Unija u svoj sastav, pre svega, bivše socijalističke države. U procesu njihovog prijema u EU, uspostavila se zakonitost, bez izuzetka – prvo postati članica NATO. Kad su u pitanju bivše socijalističke države koje pretenduju ka članstvu u EU, izvan tog članstva ostale su države na Zapadnom Balkanu. Od Zagreba 2000, a posebno Soluna 2003, traje „obećanje“ i opredeljenje EU da su države Zapadnog Balkana dobrodošle u EU. Kako kaže narodna: Obećanje l….m radovanje!
Ispustila je EU Zapadni Balkan iz svog fokusa. Ta činjenica doprinela je tome da se u regionu vaspostavljaju drugi uticaji, pre svega SAD, Rusije, Kine, Turske i nekih islamskih zemalja. Ni Berlinski proces (od 2014), ni Strategija EU za Zapadni Balkan (2018) nisu značajno pomerili zemlje regiona ka Uniji. Crna Gora i Srbija su jedine otpočele predpristupne pregovore, a ostali su kandidati ili potencijalni kandidati. Obećanje da će Severna Makedonija i Albanija dobiti datum za početak predpristupnih pregovora u 2019. godini, nije održano, jer je, kako kažu, to blokirao franuski predsednik Emanuel Makron.
Množenje i deljenje se u EU naziva Pooling&Sharing, slično konceptu NATO – Smart Defence. Ako su sabiranje i oduzimanje u EU dali neverovatne rezultate, skim (čim) će se množiti i deliti, ostaje otvoreno pitanje. Za sada, niče jedna inicijativa (dodatna nepoznata u inače složenoj formuli regiona) nekih zemalja na Zapdnom Balkanu, poznat pod nazivom „mali Šengen“. Mali Šengen, velika Rusija i Kina, uporna Turska, nezaobilazni Tramp…
Kako reče Ivo Andrić – nije budalast onaj koji svašta čita, nego onaj koji veruje da sve što je napisano jeste istinito! Deda mraze, deda mraze, ne skreći sa staze….
Prof. dr Božidar Forca