U predvečerje najvećeg proširenja Evropske unije (“prasak” 2004. godine primljeno 10 zemalja), odnosno 2003. godine, doneta je prva Bezbednosna strategija EU: “Bezbednija Evropa u boljem setu”. U Uvodu te strategije je zapisano:
Evropa nikada nije bila tako napredna, tako bezbedna, niti tako slobodna. Nasilje iz prve polovine 20. veka ustupilo је mesto periodu mira i stabilnosti, bez presedana u evropskoj istoriji.
Nedugo zatim, saveznik preko Atlantika, donosi svoju stategiju nacionalne bezbednosti (Bušova-mladji, strategija), u kojoj piše:
Amerika је u ratu. Ovo је ratnodopska nacionalna strategija bezbednosti, koju zahteva ozblljan izazov sa kojim se suočavamo – porast terorizma koji podstiče agresivna ideologija mržnje i ubijanja, koja se američkom narodu u potpunosti prikazala 11. septembra 2001. godine.
Te, 2003. godine, EU je brojala 15 država članica, a naredne – 25. U vreme kada Buš (mladji) saopštava “ratničku” nacionalnu strategiju SAD, NATO je brojao 26 država članica. Od tadašnjih 26 država članica NATO, njih 18 su bile i članice EU.
S obzirom na čijenicu o uticaju SAD na opstanak NATO (posle raspuštanja VU i raspada SSSR), postavlja se pitanje: Gde je kvaka u poimanju bezbednosti sveta izmedju EU i NATO (SAD)?
MOĆ i SILA
Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, vraća nas po ko zna koji put na odnos dva ključna pojma medjunarodnih odnosa – MOĆ i SILA.
Moć u medjunardnim odnosima se različito artikuliše. U opštem smislu, moć se poima kao sposobnost opsatnka i razvoja i imenuje kao društvena moć, čiji je ključni elemenat – ekonomska moć. S druge strane, politička moć (kao deo društvene moći), poima se kao sposobnost uticaja na nekoga da se povinuje sopstvenom interesu. Pri tome, sila se poima kao primena sredstava da se neko primora (prisili) na prihvatanje sopstvenih interesa.
U skladu s navedenim poimanjem moći i sile, u teoriji se sreću različiti pristupi njihovom merenju. Svakako, mnogo prostora bi trebalo da sve te pristupe nabrojimo, što nečemo činiti, već ćemo tom pitanju pristupiti s opšteg aspekta.
Dakle, ekonomska i politička moć su ključne poluge moći u medjunarodnim odnosima. Ako je ekonomska moć relativno jasan pojam, ostaje zamgljeno šta čini političku moć. Prvo, svakako da je to ekonomska moć. Drugo, što u savremenim medjunarodnim odnosima poprima sve veći značaj, a doprinosi političkoj moći, jeste VOJNA MOĆ (i sila). Tako na primer, Nmačka je medju najjačim ekonomskim držaama sveta, ali nema političku moć kao SAD, upravo s razloga što nema vojnu moć kao Amerika. Ovo i bez obzira što je Nemačka, kao i SAD, članica NATO. S druge strane, Rusija nema ekonomsku moć kao SAD, ali joj je “egal” u vojnoj moći. Otuda, Rusija ima i političku moć, možda ne toliko koliko SAD, ali više od Nemčke, svakako.
Moć, ovaploćena silom, bila je uzrok stvarnja hegemona u mdjunarodnim odnosima, kroz čitavu isoriju razvoja ljudskog roda. Neki analitičari zabeležie da je svaga 12 hegemona “vladalo svetom” i zaključiše: svetskog hegemona XIX veka (Velika Britanija) nasledio je hegemon XX veka – SAD.
Šta je sa XXI vekom?
Trend XXI vek je najavljen mnogo ranije – rušenjem Berlinskog zida 1989. godine. Poslednju deceniju XX veka obeleđio je hegemon – SAD. Ishod Hladnog rata (rasuštanje VU i raspad SSSR), kulimiro je u vruće ratove u Iraku i SR Jugoslaviji. Znajući da niko sam ne može vladati celim svetom, svetski hegemon je uspeo da očuva NATO, iako se raspao Varšavski ugovor. Tako, na svoj 50.rodjendan, Alijansa je demonstrirala silu na poluraspadnutoj državi – SRJ, mimo svih uzusa tzv. medjnarodnog prava (Medjunarodno pravo važi onoliko koliko dozvole velike sile!- Noam Čomski).
Uzdrmana Rusija, nakon raspada SSSR, vraća se na svetsku scenu kratkotrajnim ratom u Gruziji (208) i objavljivanjem prve Strategije nacionalne bezbednosti 2009-2020. S druge strane, delom izopštena iz Hladnog rata, na svetsku scenu krupnim koracima ulazi Kina. Na trećoj strani u 1,7 milijardi neartikulisanog muslimanskog sveta buja terorizam. I, na četvtoj strani – poziciju globalnog igrača sve snažnije pokušava da uspostavi novoformirana EU.
Svet neminovno ulazi u eru multipolarnosti (Dušan Proroković), koju Dzefri Naj naziva “raspršivači moći”, aludirajući da je unipolari svet (SAD) prošlost.
Američki (molitveni) doručak običan, ima red svoj logičan – Amerika na prvom mestu (Tramp). Trampova nacionalna strategija bezbednosti prepoznaje ključne protivnike medju navedenim kvadratom (Rusija, Kina, terorizam, EU). Pri tome, Rusija je ključni bezbednosni (vojni) problem, Kina ključni ekonomski rival, terorizam proctor za homogenizaciju saveznika, a EU?
NATO i/ili EU?
Americi treba NATO, bez obzira na povremena Trampova istupanja da će SAD napustiti Alijansu, ako se ne “uozbilje” evropski saveznici (Nemačka i Francuska) i ne odvoje “više para” za održavanje saveza. Jer, SAD su eknomski (još uvek) prve u svetu, a za pravu političku moć – treba vojna moć (sila).
Americi treba i EU, ali drugačija! Upravo s EU, SAD imaju negativan trgovinski bilans. Vratiti trku u naoružavanju, model po kome je zapad “savladao” istok u Hladnom ratu, postaće teret Uniji…!
SAD zaoštravaju medjunarodnu situaciju na više načina: 1) opkoljavanje Rusije u strateškom konceptu NATO – “odbrana u 3600” i usvajanjem “Plana za odbranu Baltičkih zemalja” (Stoltenberg, 2019); 2) trgovinskim ratom s Kinom, 3) “izvlačenjem” iz sukoba sa islamskim teroristima i 4) podrškom istupanju Velike Britaije iz EU (izlaskom VB iz EU, u Evropi ostaje samo 15% efektiva NATO, što je malo protiv Rusije, Stoltenberg 2016).
Ono što posebno zabrinjava, kad su SAD u pitanju, jeste napuštanje spoazuma o ograničavanju balistički raketa srednjeg i malog dometa (Regan-Gorbačov 1987) i izlazak iz Sporazuma o sprečavanju zagrevanju planete Zemlj, kao i najava (Tramp) novog Kosmičkog programa.
DVE NOVE STRATEGIJE
U savremenim uslovima modernog ratovanja, posebno se eksploatišu termini “sismetrija”, “asimetrija” i “disimetrija”. Simetrija i asimetrija su malo više poznati, te disimetrija zasužuje pažnju. Naime, disimetrija se poima kao korišćenje izrazitih prednosti koje jedna strana u sukobu ima nad drugom. Tipičan primer disimetrije bila je agresija NATO na SRJ 1999. godine.
Dve nove strategije koje su u najavi, ali o kojima se ozbiljno razmišlja i proektuju smernice, jesu: 1) kosmička strategija SAD i 2) ekološka strategija EU.
Kosmička strategija SAD, pojmovno, nije novina. Poznata je pod (novinarskim) nazivom “rat zvezda” iz doba predsednika Ronalda Regana. Ta strategija je u stalnom razvoju, ali novim rivalstvom s Rusijom (i Kinom), dobija posebno na značaju. Trka u maoružavanju, na sofisticiran način, nastavlja se.
U nizu svojih istupa protiv ključnih rivala (Rusija i Kina), Tramp je naredio oružanoj komandi SAD da se intezivira kosmički program. Taj svoj zahtev prema sopstvenim oružanim snagama, Tramp je preneo i na članice NATO. Stoltenberg je u Briselu izjavio da NATO namerava da koristi svemir za svoje potrebe u domenu kontrole i navigacije, ali da neće postavljati oružje u kosmosu. Takodje, ističe Stoltenberg, od 2000 satelita u svemiru, više od polovine su iz zemalja članica Alijanse. Iako je poznata “netrpeljivost” izmedju SAD i Francuske, kad je odbrana Evrope u pitanju, kosmički progam SAD prva je podržala upravo Francuska (o Velikoj Britniji ne treba trošiti reči).
S druge strane, nova administracija na vrhu EU, posebno šefica Evropske komisije Ursula fon der Lejen, kao jednu od svojih strateških smernica razvoj EU, najavila je zatitu životne sredine – ekološku strategiju. Ključni problem – zagrevanje Zemlje planete, prema stavu Lejen, Unija će završiti do 2050. godine, za šta će biti opredeljeno 1000 milijardi evra! Svesni da mnoge zemlje članice Unije, ili kandidati za članstvo, nemaju dovoljno finansija za programe i projekte ekološke strategije, Lejen je istakla da će EU snažno podržati njihove napore da smanje emisije gasova koje dolaze od korišćenja uglja i drugih štetnih materija.
Program smanjenja zagrevanja Zemlje planete (“Pariški sporazum”), pre neku godinu, usvojile su Ujedinjene nacije, a potpisale sve države. Poznato je da su SAD izašle iz tog programa, iako ga je potpisao i tadašnji predsednik Obama. Da kontroverza tog čina SAD (Tramp) bude veća, govori podatak da je Dan planete Zemlje (22.april) usvojen baš u SAD, 1970. godine (Earth Day Nework).
Milijarde dolara/evra će biti utrošene u dve strategije “budućnosti”. Hoće li prevldi evropski stav o periodu mira i blagostanja, ili “ratnička” strategija SAD (NATO)?
Kakva će nam budućnost biti – videćemo.
Prof.dr Božidar Forca