STRATEGIJSKA PAUZA

PROLOG: Moja sestra i njena porodica (suprug i dva sina) imaju izuzetno razvijen i u praksi primenjen osećaj za planiranje aktivnosti tokom godine. Taj njihov put u jednoj godini, ja imenujem kao porodična strategija. U toj strategiji, posebno mesto ima ishrana, a u tome, kako se odnositi prema šunkama, jednom od najboljih ličnih proizvoda. Šunke se pripremaju na starinski način, a prva se načinje za Panteliju (seoska slava) 9.avgusta. Dođoh u predvečerje Pantelije kod sestre i imam šta da vidim: zet i sestrići pripremaju neki rastvor od paprike, bibera i sirćeta. Šta će vam to, upitah, a oni uglas: da premažemo šunke, uselio se crv. Dakle, ova Pantelija će biti bez šunke, jer to zahteva pauza potrebna za eliminisanje crva.

STRATEGIJA

Dugo se bavim područjem koje možemo da imenujemo kao strategija. Reč strategija, to je opštepoznato, potiče iz „vojne“ sfere i, izvorno, znači veštinu generala (stratega). Vremenom, ta reč se toliko rasprostranila i utemeljila u svim ljudskim delatnostima, da nema iole organizovane celine koja nema „svoju“ strategiju. U nauci nema jedinstvene definicije strategije. Neki kažu da figurira oko 70 oficijelnih definicija, a drugi (SANU skup 2014) navode kako se razvija strategologija, kao nauka o strategiji.

S obzirom da je strategija potekla iz „vojske“, u njenom promišljanju (pojmovnom odredjenju) najbliži sam stavu Arta Lejka (Koledz odbrane, SAD), koji strategiju (Slika) vidi u relaciji M(eans)-W(ays)-E(nds)-R(isk).

Dakle, prema Lejku, strategija je put (ways) kako se ograničenim sredstvima (means) dostiže krajnje željeno stanje (ends: ciljevi, interesi), uz preuzimanje rizika (risk) koji na tom putu neizostavno postoje.

Lejkovo vidjenje strategije primenjivo je na svaki organizacioni sistem (ljudi i sredstva organizovani zarad ostvarenja zajedničke svrhe-cilja). Stoga, iako strategija nastaje u vojnoj sferi, danas na nivou jedne države razlikujemo stotine strategija u raznim oblastima. Samo u Srbiji ima preko 170 zvanično usvojenih strategija.

Strategije zvanično usvojene u jednoj državi različito se imenuju, u skladu s područjem u kom se donose. Među tim strategijama jedno od centralnih mesta zauzima strategija (nacionalne) bezbednosti. Ovo s razloga što se nacionalna bezbednost prostire u sva područja bivstvovanja svake države i, kao njihov sublimat, pokušava da nađe rešenje: kako (put, način) dostići nacionalne interese i ciljeve (ends), ograničenim sredstvima (means), preuzimajući rizike (risk) koji na tom putu vrebaju.

Strategija nacionalne bezbednosti, kao dokument, prvi put se pojavljuje u SAD za vreme mandata predsednika Ronalda Regana (1981-1989). U tom periodu ustanovljeno je i pravilo (obaveza) da svaka administracija na vlasti donosi novu strategiju nacionalne bezbednosti. Vremenom, praksa SAD se rasprostire širom planete Zemlje, tako da danas gotovo da nema iole ozbiljne države koja nema „svoju“ strategiju (nacionalne) bezbednosti. Srbija je svoju prvu strategiju nacionalne bezbednosti usvojila 2009, a nakon 10 godina (2019) i drugu.

Svakako, države su brinule o sopstveoj bezbednosti i pre formalnog akta imenovanog kao strategija. Odnosno, imale su strategiju, koja je determinisala praksu, a drugačije se nazivala, ili pak imena i nije imala.

Radeći na svojoj doktorskoj disertaciji, poodavno sam utvrdio neka opšta iskustva i činjenice koje se za strategije država vezuju. Ta iskustva i činjenice želim da „osvežim“ na primerima aktuelne svetske situacije.

ŠTA JE STRATEGIJSKA PAUZA?

Kao i sve u životu, tako i strategija (bilo koja sfera) ima svoj životni ciklus (početna slika). Principijelno posmatrano, u životnom ciklusu strategije razlikujemo sledeće faze, na slici označene (okvirno) vremenskim periodima T1-T4:

– T1-T2 jeste period kada se strategija teorijski uobličava, odnosno projektuje. To je izuzetno složena faza, koja zahteva dubinske analize, komparcije, idetifikacije, aproksimacije, vaganja po principu: pet puta meri, a jednom seci,

– T2-T3 jeste najteža faza, imenovana kao  faza uvođenja (implementacije). To je period kada država „izlazi na čistinu“, kada se zapisano pretvara u delo i kada nema vremena za – nismo tako mislili. Težina ove faze leži u tome što dok ljudi ćute, ne znaš šta misle, ali kada kažu, tada je stvar jasnija, iako postoje i oni koji ne kažu ono što misle, niti rade ono što kažu,

– T3-T1 jeste faza sprovođenja strategije u delo. Tu se krše koplja rečenog i stvarnosti i, neretko, ne biva baš onako kako je zapisano. To što ne biva kako je zapisano leži u činjenici da se sve i ne može kazti. Otuda, posebno kod malih država, postoji ogroman raskorak izmedju zapisanog i onoga što rade. Zašto? Zato što u svojim strategijama prepisuju nečije druge stavove, najčešće „citirajući“ nekog od velikih (dobrovoljno ili po naredjenju),

– vremenska tačka T4 jeste momenat kada se „predoseća“ da postojeća strategija „posrće“ i da je potrebna revizija postojeće ili potpuno nova strategija. Stoga, period od T4 do T1 i jeste iemnovan kao inercija, odnosno „kotrljanje“ postojeće strategije do koncipiranja i projektovanja nove.

– T4-T2 jete STRATEGIJSKA PAUZA. Možda je naziv rogobatan, jer otkud pauza u funkcionisanju živog organizma (države). Ime „strategijska pauza“ je upotrebljeno s razloga, što se u tom periodu procesi vode po obrisima prošle, ali i nekim naznakama nove strategije, bez čvrstih opredeljenja koja će biti bar malo jasnija kada se nova (revidirana) strategija počne implementirati. Tako, po modelu DA-MOŽDA-NE, strategijska pauza je najbliža ovom – MOŽDA.

REALNOST

Međunarodni odnosi su kompleks izuzetno složenih relacija među ključnim subjektima tih odnosa. Iako država nije jedini subjekt međunarodnih odnosa, ona je, istorijski posmatrano, ipak dominantna. Ta dominacija države (teorija realizma, sa svim svojim modalitetima), posebno je vidljiva u prve dve decenije ovog veka.

Državocentrično promišljanje međunarodnih odnosa prve dve decenije ovog veka ima više teorijski pristupa, koji se nalaze u međašima: pokušaj održavanja unipolarizma (SAD), novi bipolrizam (atlantisti i anti-atlantisti) i multipoalrizam (više od dva pola moći). Dakle, teorija se upetljala u medjunarodne odnose po meri velikih. To da veliki kroje istoriju i diktiraju medjunarodne odnose postala je zakonitost.

Veliki su se opasno zaigrali u ovom veku. Ali, ko su veliki? Teorija, opisujući praksu, ponudila je bezbroj „formula“ kako se meri „veličina“, ili MOĆ i SILA u međunarodnim odnosima. Svakako, nećemo ulaziti u opis tih brojih formula. Bilo kako bilo, najmoćnijim SAD, „ponovo“ se pridružila Rusija, ali i Kina. Neki medju velike ubrajaju i klimavu, ali ekonomski jaku Evropsku uniju, ili njene vodeće zemlje, pre i posle izlaska Ujedinjenog Kraljevsta. Postoje i pokušaju da se i neki drugi (Indija, Brazil, Turska…) prikažu kao pretendenti na „veliko“.

Svi veliki su u drugoj deceniji ovog veka usvojili svoje strategije (nacionalne) bezbednosti, ma kakav naziv one nosile kao dokument. U tim strategijama dva su ključna repera: 1) sopstveni interesi i ciljevi i 2) za sve što ne valja, kriva je druga strana.

Prateći ponašanje velikih, mali , kao njihovi sateliti ili pokušaji „uskakanja“ u njihov vagon, ili pak formalno neutralno, sa delta t zakašnjenja, usvojili  su „svoje“ strategije (nacionalne) bezbednosti. Te trategije, u opštem smislu, slične su ko jaje jajetu. Principijelno, nacionalni interesi i ciljevi su u prvom planu, ali o tome „ko je kriv“ za ono što ne valja, ne može se jasno protumačiti iz napisanog. Treba čitati izmedju redova.

Zaigranost velikih je takođe velika, jer su ponovo počeli da se „pobadaju kočići oko svog atara“ (interesne sfere), koja se sa planete Zemlje proširila i u kosmos. Zabadanje kočića, naravno, odvija se po teritorijama malih, koji samo misle da su to njihovi neprikosnoveni posedi.

Strategije velikih i njihovo praktično ispoljavanje na terenu do te mere su zategli međunarodne odnose, da se i kod lucidnih analitičara postavljalo pitanje – kada će žica pući. Umesto žice „pukao je“ korona virus. Formalno, prasak se osetio u Kini, da bi samo nakon pola godine obuhvatio ceo svet. Suludo je navoditi brojke zaraženih i umrlih od korne, jer u to više niko ne veruje. U šta se veruje? Veruje se da NEMA LEKA – VAKCINE, za sada.

Iako se, laički, korona virus po smrtnosti (do sada) smatra simboličnim u odnosu na neke druge bolesti i pošasti, ipak, niko kao COVID-19 nije „zaustavio“ svet. Stala je ekonomija, trgovina, saobraćaj, turizam, sport… Stali su, odosno smanjeni i sukobi, osim retoričkih. Svi su čekali leto, jer je „struka“ rekla da će virus u to doba izgubiti snagu. A virus, ko virus, baš u leto udari još žešće. Jače od svakog oružja, pokaza se neznanje.

Dakle, T4 u strategijama velikih jeste pandemija korona virusa. Po inerciji, strategije velikih se „vuku“ ka T1, sa naznakama nečeg što će se videti u T2. Kada će T2 i da liće biti istovremeno za sve velike, ne se znaje jer COVID igra.

EPILOG

Veliki se takmiče  u tome ko će prvi do vakcine. Ovoga puta bitno je samo da se vakcina pojavi, nema veze da li su ispoštovani svi uzusi „struke“. Dakle, kad se vakcina (strategija) pojavi, počeće novo doba u starim problemima. Iako su mišljenja analitičara da najava vakcina neće pre novembra (izbori u SAD), neki mali su već najavili da do kraja godine sigurno počinje vakcinisanje, jer ima i drugih „velikih“ firmi koji je nagoveštavaju. Koliko će koštati, osetićemo tek iduće godine.

Naša šunka je, izgleda, zaražena crvom još dok je radjena. Dok veliki čekaju vakcinu, , mi se, ipak, uzdamo u narodnu radinost – paprika, biber i sirće.

Ovaj Pantelija biće bez šunke.

Prof.dr Božidar Forca