MOĆ I NEMOĆ EVROPSKE UNIJE, KAKO BI REKO NAŠ ČOEK

Za “11 otaca ujedinjenja Evrope” posle Drugog svetskog rata smatraju se Konrad Adenauer, Jozef Beh, Johan Vilem Bejen, Vinston Čerčil, Alčide de Gasperi, Valter Halštajn, Siko Mansholt, Žan Mone, Robert Šuman, Pol-Anri Spak i Altijero Spineli.

Iako su prve integracije, kao preteče EU, stvorene 1951 (EZUČ) i 1957 (EEZ i EUROATOM), Evropska unija pod tim imenom formirana je na samitu „dvanaestorice“ 1992. godine u Mastrihtu. Mastriht je najstariji grad Holandije, koji leži na reci Mas. Stara Evropa u najstarijem gradu jedne od svojih država stvarala je novu konstrukciju, kao jedan od najvećih projekata u ljudskoj istoriji. Teško je pronaći zajednički imenitelj – šta je to stvoreno u Mastrihtu 1992? Bilo kako bilo, od „11 otaca“ ujedinjenja Evrope nijedan nije bio na „radjanju“ EU, jer je medju živima bio samo Mansholt.

Kažu umni ljudi da svi veliki slikari jesu veliki jer su posedovali prirodnu moć (talenat?) da vide to što slikaju (živa slika pred očima). Kakvu su sliku ujedinjene Evrope „videli“ njeni oci? Neki priznati analitičari stvaranja i razvoja EU zapisali su: „Celokupna istorija evropskog razvoja sadržana je u dve međusobno suprotstavljene logike. Prva odražava neprestani i nepovratni razvoj tešnje saradnje između zemalja članica, i potrebno je to stalno obogaćivati proširenjima na nove zemlje članice i usklađivati sa geopolitičkim razvojem i sa stvorenim osećajem da se radi o integraciji koja je od sudbinskog značaja za Evropu. Drugu logiku zastupaju nacionalističke snage u članicama integracije, a osnovu nalaze u prošlosti i nacionalnim kulturama, zagovornici su nacionalnog suvereniteta i njegovog očuvanja, bez prenošenja nadležnosti na zajedničke organe, što predstavlja osnovu integracije“ (Janjević Milutin, 2007).

EU iz Mastrihta je „trostubna“ integracija, bez pravnog subjektiviteta prema svetu, sa relativno prepoznatljivim usmerenjima ka ljudskim pravima i slobodama, jačanju ekonomije i tržišta, ali bez jasne slike politički snažnog subjekta, za šta se jesu zalagali njeni oci, posebno idejni tvorci. Prvi stub su činile uspostavljene evropske integracije: EZUČ, EEZ (preimenovana u EZ) i AUROATOM. Drugi stub je imenovan kao Zajednička spoljna i bezbednosna politika, a treći kao policijska i pravosudna saradnja. Ciljevi Unije su bili određeni članom 2 ugovora o Evropskoj uniji koji je predviđao da: 1) Evropska Unija promoviše privredni i socijalni napredak kao i visok stepen zaposlenosti da bi postigla trajan i uravnotežen razvoj, 2) afirmiše svoj identitet na međunarodnoj sceni, 3) jača odbranu prava i interesa građana država članica i 4) razvija usku saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova. Ovo su bili opšti ciljevi, ali svaki od tri stuba Unije imao je svoje precizne ciljeve određene ugovorom.

Evropske integracije (prvi stub) će lagano nestajati (EZUČ) i utapati se u EU, policijska i pravosudna saradnja će se dogradjivati, ali će kamen spoticanja daljem razvoju Unije ostati Zajednička spoljna i bezbezdnosna politika – ZSBP. Pored nedostatka pravnog subjektiviteta prema spolja, još jedan od „kamenčića u cipeli“ žuljaće EU – zajednička odbrana (Član 51 Povelje UN). Ugovori iz Amsterdama (1998) i Nice (2001) pokušaće da „dograde“ Mastriht, ali prethodno navedena dva problema nisu rešena.

Pokušala je Evropa da problem odbrane reši pre nego su nastale prve ekonomske integracije. Tako, 1948 (pre formiranja NATO i EZUČ), pet država (Francuska, Velika Britanija, Luksemburg, Holandija, Belgija) je u Briselu (Briselski sporazum) formiralo integraciju za slučaj odbrane, a u skladu s članom 51 Povelje UN. Ta integracija (preteča Zapadnoevropske unije – ZEU) prvobitno je bila usmerena ka Nemačkoj (da se ne „povampiri“), ali je formiranjem NATO, 1949, „preusmerena na „veliku opasnot – moguća agresija SSSR-a“ i njegovih 200 stalno zadejstvovanih divizija. Ko je preusmerio opasnost sa Nemačke na SSSR, a da to nisu evropske zemlje? Nije teško odgovoriti! Delimičan odgovor na pitanje dao je prvi Generalni sekretar NATO Lord Ismaj (britanski general), koji je kao ključne ciljeve formiranja Alijanse naveo: 1) Nemačka pod kontrolu, 2) SSSR van Evrope i 3) Amerika u Evropu!

Godine 1954, dakle pet godina nakon formiranja NATO, uspostavljena je Zapadnoevropska unija – ZEU, kao nastavak Briselskog sporazuma iz 1948. Bila je to godina u kojoj je francuski parlament izglasao „NE“ Evropskoj odbrambenoj zajednici – EOZ. Dakle, formirana je ZEU, kojoj osim prethodno navedenih pet država (Brisel 1948) pristupaju Zapadna Nemačka (Nemačka je „dogovorom“ velikih sila bila podeljena na dve države) i Italija (članica NATO). I manje učenoj osobi opet se postavlja pitanje – pa šta je to ZEU, kad postoji NATO, a Francuska (članica NATO) je odbila sporazum o EOZ? E, takvih pitanja – pa šta je to (otkud sad ovo)…biće na pretek u daljem razvoju EU.

Šta je to (oktud sad) ZEU ostaje nejasno i prilkom formiranja EU u Mastrihtu 1992. Tako, sastavni deo Ugovora iz Mastrihta jeste i Deklaracija o ZEU. Ali, mnogo ranije od Mastrihta jedan od „otaca“ ujedinjenja Evrope, belgijski političar Pol Anri Spak, o formiranju ZEU je rekao da: „…u tome ima nekoliko dirljivih, ali i smešnih stvari, jer se radi o savezu koji su stvorile ratom iscrpljene zemlje i iz kojeg su izašle sa uništenim vojnim aparatom“. Konstatovao je da „…niko ne može rezonski misliti da bi novi saveznici mogli sami predstavljati efikasnu prepreku u slučaju, eventualnog, napada SSSR-a, koji drži 200 divizija pod punom ratnom spremom. Na drugoj strani,  samo su SAD u mogućnosti, kao jedina svetska sila, da nadoknade razliku u snazi, da su jedino one mogle povratiti tragično narušenu ravnotežu, zahvaljujući svojim neograničenim industrijskim potencijalima, finansijskim resursima i, posebno, zbog posedovanja atomskog oružja, nad kojim još uvek imaju monopol“. „I na kraju“, zaključio je Spak, – „da bi se Evropa odbranila, mora se vezati za SAD“.

Dakle, u gradnju „evropske kuće“ umešala se sila sa strane – Amerika! Sve dalje o razvoju EU i ne bi trebalo ni da analiziramo, ako prethodno imamo u vidu.

Tumarala je ZEU, kao i EU ka svom identitetu, proširivala svoje članstvo i spremala jedno veliko „iznenadjenje“ – Ustav, kao još jedan od zaveta jednog od „otaca“ (Mone). Dakako, Ustav nije prošao, jer njegov nacrt nije izglasala Francuska. U vreme glasanja o nacrtu Ustava (2005), EU je narasla na 25 država članica, dok je ZEU brojala 10 stalnih članica (pridružile se Grčka, Španija i Portugalija), ostalo su bile pridružene članice ili partneri. Partneri ZEU bile su čak i zemlje izvan EU (ali članice NATO) kao što su Island, Norveška i Turska (Slika)..

Na klimavim nogama, nakon propale ideje o Ustavu, EU pokušava da „ustane“ i sazvan je samit u Lisabonu – 2007. godine. Usvaja se „najreformskiji ugovor“ – Ugovor iz Lisabona, koji stupa na snagu dve godine kasnije (2009). Dva nerešena pitanja – pravni subjektivitet i odbrana EU, naizgled su rešeni Ugovorom iz Lisabona. Naime, tim ugovorom su „izbrisani“ stubovi Unije, EU je dobila i predsednika Evropskog saveta, formirana je Služba za spoljnu politiku, sa relativno jakom pozicijom Visokog predstavnika za spoljne poslove i bezbednosnu politiku, uspostavljena je Zajednička bezbednosna i odbrambena politika (ZSBP) u okviru Zajedničke spoljne i bezbednosne politike (ZSBP), a ZEU se (konačno) utopila u EU i od 2011 i zvanično prestala da postoji. Nestali su stubovi a ZSBP ostaje kao „politika nad politikama“! Da li?

Od značaja za spoljnu politiku, Ugovorom iz Lisabona se izričito predviđa da Evropska unija ”zamenjuje i nasleđuje Evropsku zajednicu” i uživa pravni subjektivitet. Unija se tako konstituiše kao jedinstveni entitet koji ima svojstvo pravnog lica i raspolaže međunarodnopravnim subjektivitetom. Jedinstveni pravni subjektivitet Evropske unije, kao uostalom i ranijih evropskih zajednica, ispoljava se na dva paralelna koloseka: 1) unutar nacionalnih pravnih sistema i 2) na nivou međunarodnog pravnog poretka. U internim pravnim sistemima država članica Unija se pojavljuje kao pravno lice. U tom pogledu Lisabonski ugovor ne ostavlja nikakvu sumnju. On sadrži izričitu odredbu kojom je Uniji formalno priznaje svojstvo pravnog lica sa svim pravima i obavezama koje iz tog statusa proizilaze. Na teritoriji država članica Unija, dakle, uživa najširu pravnu i poslovnu sposobnost koja je njihovim zakonodavstvom priznata nacionalnim pravnim licima. Za razliku od svojstva pravnog lica, status subjekta međunarodnog prava Evropske unije nije izričito regulisan. Lisabonski ugovor, kao i raniji osnivački ugovori, ne sadrži odredbu o priznanju njenog međunarodnopravnog subjektiviteta, ali ima odredbe kojima se uređuju posebni vidovi subjektiviteta Unije. Na prvom mestu to je sposobnost Unije da zaključuje međunarodne ugovore. Delegacijama EU, kao organima predstavljanja, rukovodi Visoki predstavnik za spoljne poslove i politiku bezbednosti. U oblasti zajedničke spoljne i bezbedonosne politike Uniju u međunarodnim odnosima predstavlja predsednik Evropskog saveta.

U Lisabonskom ugovoru se nedvosmisleno navodi zajednička odbrana EU (član 42). Ali, odbrana EU je, praktično, tako ustrojena da „pomiri“ tri struje unutar Unije. Prvo, zagovornici zajedničke odbrane EU, pre svega Francuska i Nemačka. Drugo, velike pristalice NATO, pre svega Velika Britanija, jer uloga NATO u odbrani Unije ostaje i po Lisabonskom ugovoru. Na trećoj strani su vojno-neutralne države kao što su Austrija, Irska, Finska, Švedska. Dakle, odbrana EU, ipak, iako dobija jednu od dimenzija –  zajednička odbrana, ostaje „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Otuda, neubedljivo zvuči „klauzula o solidarnosti“ iz Lisabonskog ugovora, odnosno odredba da svaka zemlja članica Unije mora da pruži pomoć drugoj članici ako bude napadnuta. (Na tu klauzulu o solidarnosti pozvao se francuski predsednik Fransoa Orland nakon terorističkih napada u Parizu 2015). Nešto slično odredbi 5 Vašingtonskog ugovora o formiranju NATO, ali samo slično, ne i istovetno. Još diskutabilnija od „klauzule o solidarnosti“ jeste klauzula o „stalnoj strukturalnoj sradnji“, kao mogućnosti udruživanja u odbrani onih zemalja koje to žele. Kasnije, 2017, čak je i formiran sporazum PESCO, koji je tada potpisalo 23 države članice. Tu strukturalnu saradnju („uspavana lepotica“) i sporazum PESCO, mnogi su videli kao uticaj Francuske i Nemačke na stvaranje vojske Unije.

ALI, PITA SE AMERIKA I NJENA ISPOSTAVA U EVROPI – VELIKA BRITANIJA! I, ŠTA BIVA?

Amerika na prvom mestu! To je Trampov zavet. Ne EU, kažu gradjani Velike Britanije na referendumu. Eto šta biva. Dolazak Trampa i referendum o izlasku VB iz EU dogadjaju se 2016. godine. S druge strane, poodavno se na svetsku scenu vratila Rusija (2008), a u ekonomskog (ne samo ekonomskog) džina izrasta Kina. Svet je multipolaran, to je i „vrapcima“ jasno. Pitanje – Treba li Americi EU ili NATO? Na pitanje odgovor daje Velika Britanija izlaskom iz Unije. Generalni sekretar NATO (Stoltenberg) poručuje EU – „Izlaskom VB iz Unije, izvan EU je 85% efektiva NATO. Čime onda EU može da se brani od Rusije“? A ne kaže Stoltenberg što bi uopšte EU trebalo da se brani od Rusije.

A GDE JE EU?

Unija, najavljivana sa više brzina, je „na leru“ izmedju odlazeće Merkel i dolazećeg (?) Makrona, ali i ostalih „saigrača“, koji „dižu glas“.  Gledaju li ti saigrači ka slikama koje su videli „oci Evrope“? Teško! Mnogo je pokretnih zidova po Uniji, ali i prema Zapadnom Balkanu, Turskoj, Ukrajini, Moldaviji, posebno ka Belorusiji i Rusiji, pa i Velikoj Britaniji. „Dole zid – živio zid“!

Zajednička spoljna i bezbednosna politika, kao politika nad politikama (bivši „drugi stub“), najmanje je zajednička. Toliko je disonantnih tonova unutar Unije, da oni koji ne znaju je li neka zemlja članica EU, pomislili bi da sigurno nije. U Savetu bezbednosti UN,kao stalna članica, sedi Francuska, a ne EU. Ono što „žulja“ baltičke zemlje, delom i Poljsku, nije na radaru Italije i Grčke, pogotovo ne Madjarske. Ali, dodjoše migranti („zaigrala mečka“) i na granicu Poljske. Danska je uvek bila „protiv“, a nordijske zemlje cinculiraju izmedju neutralnosti i partnerstva sa NATO. To NATO-EU do te mere je zakomplikovano, da nije jasno kada neka zemlja nastupa sa pozicije članstva u Alijansi, a kada kao reprezent Unije. Stiče se utisak da se neke zemlje i ne pitaju baš mnogo (Bugarska, Hrvatska…).  Odlazak Merkel i „jačanje“ Makrona, dodatno će pomutiti taj dualizam.

A AMERIKA PRITISKA LI PRITISKA!

Trgovinski salto izmedju Australije i Francuske (podmornice), a u korist SAD,još je jedna potvrda da se ne mogu Francuska i SAD, što je od De Gola jasno ko dan. Američka ispostava u Evropi –Velika Britanija, dodatno zateže liniju, sukobom s Francuskom oko migranata. Francuska „gura“ ideju o Evropskoj vojsci, ili se to samo čini. Otiušla je Merkel, biće teško za Makrona (ako i on ostane). Evropa se ljulja, ko gumeni čamci s migrantima na vodama Lamanša!

Rusija, trn u oku Zopada, postaje dodatni kriterijum zapadnog neslaganja, ne samo u bezbednosnoj ravni. „Severni tok 2“, ma koliko mu se protivila Amerika (i njeni sateliti u EU) je završen. Zasluga kancelarke Merkel je više nego evidentna. Postoji anegdota da Putin nudi EU (poslednja poseta Merkelove Rusiji) da otpočnu izgradnju nove transibirske pruge. Rusi da grade od Vladivostoka, a EU iz Evrope, pa ako se sretnu biće jedan, a ako se promaše, praviće dva koloseka. Iako je anegdota, puno kazuje. Za sada, EU, u najvećem delu, prati Ameriku u najvećem delu sankcija koje su uvedene Rusiji, ili se bar tako čini. Videćemo da li će Nemačka pustiti u rad „Severni tok 2“. Ja šta će, rekao bi naš čoek.

Kina, prvi protivnik SAD (tako zvanično kažu), rival je i EU, ali ne u meri kao Americi. Zašto? Pa EU se ne nameće kao svetski lider (hegemon), ali bi, ruku na srce, htela da bude član velikih igrača. Ne može EU da bude velika, ako ruši Kinu, to je jasno ko dan. Ali, slušajući Ameriku, EU pokušava da uskrati neke poteze kineske inicijative „Pojas i put“, jer samo s Kinom ima negativan spoljnotrgovinski bilans. Ekonomski rat će tek da dobije nove forme. Muč, vrag te odnio, rekao bi naš čoek.

Gledajući ekonomski moćnu EU, s izvornim principima o ljdskim pravima, odnosom prema radu, standardu i zapošljavanju, zalaganjem za ekologiju i životnu sredinu, obnovljive izvore energije  koji se samo poželeti mogu, raširene su ruke zapadnobalkanskih zemalja ka obećanom zagrljaju. Ali, ko je obećao? Gde je obećanje EU iz 2000 (Zagreb), 2003 (Solun) i kuda je otišlo na Berlin proces putu (svake godine, od 2014) i samitima sa Zapadnim Balkanom (nebrojeni). Ko treba da omogući ZB da čim pre postane deo EU? Jedni obećaju, a drugi treba da urade, pa kad je to bilo? Lipši magare do zelene trave, reko bi naš čoek.

Od izbora do izbora!

U jednom ciklusu „zajedničke vlasti“ u EU, kao i u njenim državama članicama, odigravaju se desetine izbora (parlamentarni, za predsednika, lokalni…). Svaki problem se pokriva – sačekajmo da prodju izbori. I tako, izbor za izborom samo unosi  smutnju u ionako složene procedure funkcionisanja Unije. Tako, taman su se ustoličili „novi“ nakon poslednjih izbora na nivou Unije, a ode Merkel, pored činjenice da je UK napustilo EU. Dok se slegne stanje u Nemačkoj, doći će izbori u Francuskoj, pa…Najveći rezultat bivše „vlasti“ jeste izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. Hoće li nova vlast nastaviti istim putem? U samoj EU se napominje da „ima kandidata za izlazak“, samo nije vreme. O ulasku u EU, priča se deklarativno, bez konkretnih poteza. Strategije Evropske komisije za Zapadni Balkan 2018 i 2020, ali i odnos prema Turskoj, Ukrajini, Moldaviji samo su novi potezi odlaganja. Majstori lažu ili odlažu, reko bi naš čoek.

ŠTA JOŠ KAŽE NAŠ ČOEK?

Moćna je (ekonomski) EU, nema šta. Ima, i deli brate, ali ne nama. Nama ostaju „mrvice“ predpristupnih fondova. Ali, hvala im i na tome.

Lepo zbori EU, nema šta, ali onako, uopšteno, i ne o nama. Sve se više čini da ima „neki razlog“ unutar Unije zbog kojeg nije poželjno da se o nama priča najbolje. Ili, o nama se i ne priča, a kad baš mora, uvek ima neko – ali?

U svakoj kući se zna gazda(rica) i domaći(ca)n, a u Uniji nema toga. Možda je to zbog toga što su porušili „stubove“, a nove nikako da izgrade. Tako, zidovi po Uniji bez nosećih stubova, ljuljaju tvorevinu. Daj Bože da izdobri, ali…, reko bi naš čoek.

Uniju drži zamajac otaca njenih. To je očevidno u ekonomiji, ljudskim pravima, zalaganju za standard i okolinu. A u politici? Nema jake politike, bez sile! Amerika, Rusija, Kina, krst i polumesec, migranti, nacionalno-nadnacionalno, i još podosta toga, pitanja su koja više razjedinjuju nego ujedinjuju Uniju. Evidentno je da EU proba čas ovako, čas onako i, ne ide. Ko će svetu ugoditi, reko bi naš čoek.

Ako pogledamo sliku s početka teksta, uočavamo da po sred Unije postoje kao stope (Turska-Zapadni Balkan – Švajcarska – Velika Britanija) da se „preskoči EU. Ali gde?

Ostalo je (ili nam se čini – što je babi milo…) da EU, kao jedinstven pravni subjektivitet, proba da se stavi na čelo Pokreta nesvrstanih. Možda izdobri, reko bi naš čoek!