Minuli oktobar mesec je za Srbe i Makedoniju posebno značajan. To je mesec kada je pre tačno 110 godina započelo oslobađanje oblasti Makedonije i ostalih srpskih zemalja od viševekovne turske okupacije. Na brdu Zebrnjak iznad grada Kumanova i Kumanovskog polja gde se odigrala čuvena Kumanovska bitka, skromno je obeležena godišnjica ovog događaja, 23. oktobra 2022. godine. Pored sećanja na bitku, obeležava se i 85 godina od podizanja spomen kosturnice i kule na Zebrnjaku. Sabrali su se potomci i poštovaoci učesnika Balkanskih ratova i Kumanovske bitke, iz svih krajeva, Crne Gore, Kosova i Metohije, juga Srbije, Makedonije… Takoreći ne postoje neke suštinske razlike među stanovnicima hrišćanske veroispovesti koji stanuju u Republici Srbiji i onih koji žive u Severnoj Makedoniji, naročito kod onih koji naseljavaju njen zapadni, severni i severoistočni prostor, u poređenju s onim koji nastanjuju Južnomoravski region Srbije. Ukoliko hoćemo da potražimo korene ove podudarnosti i uzajamnosti pronaćićemo ih u iskonskoj kolektivnoj davnoj prošlosti, u jedinstvenoj duhovnosti, religiji, ukorenjenim običajima, baštini i slično. Ustvari, pažljivim proučavanjem prošlosti i istorije, uverićemo se da etnos na ovom geoprostoru ima kolektivnu prošlost bez obzira gde su, u tom istorijskom periodu, bile granice država u kojima su oni živeli.
Odkako nam poneki iz Evrope, danas drže lekcije o tome kako da se „oslobodimo sećanja na prošlost“, kako je Srbija 1912. godine vodila „krstaški rat“, treba ih podsetiti da su Prvi balkanski rat i Kumanovska bitka bili finale upravo borbe koju je Evropa započela i vodila od kraja 17. veka. Oslobodivši se turskog ropstva u 19. veku balkanske države Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska, oslobodile su se i feudalnih okova. Prodiranjem kapitalističkih društvenih odnosa i jačanjem nacionalne svesti ispostavila se težnja za oslobođenjem porobljenih krajeva i nacionalnim ujedinjenjem, ali i u tendenciji mlade buržuazije za teritorijalnim proširenjem.
Velike sile želele su da mladoturski ustanak 1908. godine iskoriste za svoje ciljeve, i da postave pitanje podele Turske na štetu balkanskih država. Najopasniji protivnik interesa balkanskih država bila je Austro-Ugarska, koja je, podržana od Nemačke, nastojala da od okupirane Bosne i Hercegovine, preko Raške oblasti i Kosmeta prodre ka Solunu. To je i ubrzalo međusobno zbližavanje balkanskih država. Rusija, kao članica Trojnog sporazuma, podržavala je to zbližavanje, smatrajući da će time sprečiti austro-nemačko prodiranje na Balkansko poluostrvo. Rad na stvaranju Balkanskog saveza, počeo je u jesen 1911. godine. Na osnovu ugovora i tajnog anaeksa, zaključena je 2. jula 1912. godine Vojna konvencija, kojom su predviđene vojne obaveze obeju strana u slučaju defanzivnog i ofanzivnog rata, kao i detalji zajedničkog komandovanja, logističke podrške i podele ratnog plena. Posle regulisanja vojne konvencije zaključeni su vojni sporazumi između generalštabova srpske i bugarske vojske.
Srpski gubici u Kumanovskoj bici su bili: 723 poginula, 3.441 ranjen i 603 nestala vojnika. Turski gubici nisu poznati. Zarobljeno je oko 2.000 vojnika, a zaplenjeno 61 top, 6 mitraljeza, veća količina municije i drugog ratnog materijala.
Kumanovska bitka dobijena je zahvaljujući grupisanju jakih snaga na Južnomoravskom pravcu, koje su bile u stanju da dobiju bitku sa glavninom turske Vardarske armije i bez pomoćnih krila armija (II i III) a, takođe, i inicijativi, entuzijazmu i upornosti nižeg starešinskog kadra i visokom moralu trupa. Time je podignuto samopouzdanje srpskog naroda i vojske, što je bila moralna podloga njenih kasnijih pobeda. Vest o srpskoj pobedi primili su sa naročitim simpatijama jugoslovenski narodi u Austro-Ugarskoj. U znak sećanja i zahvalnosti poginulim, na najmarkantnijoj tački bojišta – Zebrnjaku, podignuta je spomen kosturnica na koti 511, i izgrađen je najmonumentalniji spomenik na prostorima srednjeg Balkana. To je bila, ne samo monumentalna, već i veoma atraktivna i smela građevinska tvorevina. Spomenik je građen od 1934. do 1937. godine. Bio je visok 48,5 metara. Građen je od sivog bazaltnog kamena koga na ovoj vulkanskoj površini ima u izobilju. Načinjen je od bazaltnog kamena, u tehnici rustike i sa izvanrednim povezivanjem. Donji deo spomenika, koji je građen grubo obrađenim blokovima, održao se do današnjih dana, dok je njegova vitka kula – koja je građena od istog, bazaltnog, ali fino tesanog kamena – popustila pred divljačkom snagom dinamita, na samom početku II svetskog rata, od bugarskih okupacionih snaga, omladine svebugarskog saveza „Otac Pajsije“ (Vsebъlgarskiяt sъюz „Otec Paisiй“) i domaćih izdajnika, bugaraša i egzarhista iz Mladog Nagoričana u čijem se ataru i našlo ovo monumentalno zdanje.
Spomen obeležje srpskim junacima na Zebrnjaku kod Kumanova delo je beogradskog arhitekte Momira Korunovića (1883-1969) i jeste jedno od najvrednijih ostvarenja u srpskoj spomeničkoj arhitekturi prve polovine XX veka. Spomenik predstavlja svojevrsno svedočanstvo o tragičnoj istorijskoj sudbini balkanskih naroda, obeleženoj stalnim sukobima i međunacionalnim podvajanjima, u kojima se netrpeljivost prema pripadnicima druge nacije iskazivala u uništavanju i skrnavljenju njihovih najvećih istorijskih svetinja i umetničkih spomenika.
Spomenik je bio otvoren, takoreći svakog dana i bez radnog vremena. Posećivali su ga i mladi i stari, i pojedinci i grupe, tako da je on u toku svog postojanja bio svojevrsno svetilište, koje je svako želeo da poseti. Poseta spomeniku bila je neka vrsta hadžiluka, jer tu su dolazili i posetioci iz drugih zemalja i divili se veličanstvenoj građevini, koja je simbolično pokazivala posetiocima veličinu Kumanovske bitke i veličinu oslobođenja od petovekovnog turskog ropstva.
U poslednjih 30 godina kao da počinje da se vraća značaj spomenika. Na inicijativu Demokratske partije Srba i Udruženja Srba i Crnogoraca, od 1992. godine, na Zebrnjaku se održava parastos palim žrtvama. Tim povodom evocira se značaj Kumanovske bitke za ovaj narod, bira se kum proslave, odnosno parastosa, okuplja se narod iz okolnih mesta i predstavnici srpskih organizacija iz drugih gradova Severne Makedonije. Takav parastos se održava svake godine 23. ili 24. oktobra, da bi se obeležila Kumanovska bitka iz 1912. godine. Narodni zbor je održan i ove godine.
Ono što posebno treba istaći jeste da se i dan danas od strane pojedinih istoričara, kako makedonskih tako i srpskih, umanjuje značaj Kumanovske bitke i Balkanskih ratova, dok pojedini istoričari ove ratove smatra za osvajačke. Srbija je u Balkanskom ratu oslobodila one geoprostore i onaj narod, koji je od turskih osvajača porobljen u Srednjem veku. Zaboravlja se da je na ovim prostorima stvorena srpska država i srpska crkva – pravoslavna crkva od svog priznavanja u vidu arhiepiskopije, preko stvaranja Prve strpske patrijaršije u Skoplju. Zahvaljujući toj crkvi, koja je oko tri ipo veka odolevala turskom ropstvu i bila glavni faktor očuvanja vere i narodnosti, mi danas pripadamo pravoslavnom svetu, jer su nam isti bili pradedovi i dedovi. Zbog toga istoričari i obični ljudi, kada žele da u jednom emocionalnom dahu, i u jednoj rečenici iskažu veličinu i značaj Kumanovske bitke i pobedu nad Turcima, kažu: Na Kumanovo je osvećeno Kosovo ili još jednostavnije – „ZA KOSOVO, KUMANOVO, ZA SLIVNICU, BREGALNICU!!!“
Autori: Prof. dr Dragoljub Sekulović, Milan Nikolajević
nformacije i stavovi izneti u ovom tekstu pripadaju isključivo navedenom autoru.
Foto izvor naslovne fotografije: Milan Nikolajević